Izlazak
Svetac
Jedna od prvih, ako ne i prva asocijacija koju suvremeni čovjek dobije kada se spomene riječ svetac jest neka osoba koja je umrla i nalazi se u raju. Osoba koja je za svoga života učinila mnogo dobrih djela, koja je živjela životom uzornog kršćana i bila primjer vjere svojim suvremenicima, te koju su kasnije "sveti oci" odnosno pape proglasili svecima imaju direktan pristup Bogu i mogu na temelju vlastitih zasluga posredovati za nas pred Bogom. Ovakva vrsta teologije možda i ima neke logike u očima običnog vjernika, ali Biblija nam daje jedno posve drugačije gledište.
Pismo je sasvim jasno kada kaže da je samo Bog Svet (Izaija43:15, Izaija47:4,Izaija54:5,Ezekiel 39:7). Samo je jedan Posrednik, Gospodin Isus Krist (1 Timoteju2:5, Heb.8:6). U Svetom Pismu nalazimo suprotna stajališta i tvrdnje od onih praksi koje danas imamo prilike gledati na vlastite oči (npr. papa Franjo proglasio svetima). "Najgore je od svega što biva pod suncem ovo: ista je kob svima, ljudsko je srce puno zla, ludost je u srcima ljudi dok žive, a potom se pridružuju mrtvima. Jer onaj tko je među živima, ima nade: i živ pas više vrijedi nego mrtav lav. Živi barem znaju da će umrijeti, a mrtvi ne znaju ništa niti imaju više nagrade, jer se zaboravlja i spomen na njih. Davno je nestalo i njihove ljubavi i mržnje i zavisti i više nemaju udjela ni u čem što biva pod suncem. Zato s radošću jedi svoj kruh i vesela srca pij svoje vino, jer se Bogu već prije svidjelo tvoje djelo. U svako doba nosi haljine bijele i ulja nek` ne ponestane na tvojoj glavi. Uživaj život sa ženom koju ljubiš u sve dane svojega ispraznog vijeka koji ti Bog daje pod suncem, jer to je tvoj udio u životu i u trudu kojim se trudiš pod suncem. I što god nakaniš učiniti, učini dok možeš,jer nema ni djela, ni umovanja, ni spoznaje, ni mudrosti u Podzemlju u koje ideš"(Propovjednik 9;4-10). "Reknu li vam: »Duhove pitajte i vrače koji šapću i mrmljaju« - dakako, narod mora pitati svoje »bogove« i za žive u mrtvih se raspitivati! - Uza Zakon! Uza svjedočanstvo! Tko ne rekne tako, zoru neće dočekati."(Izaija 8;19,20).
Prema Pavlovim Duhom Svetim nadahnutim riječima (Efežani 2:1-10) mi smo spašeni darom od Boga - MILOŠĆU BOŽJOM (ne po djelima da se ne bi hvalili) po kojoj se naša grješna narav oblači u Kristovu savršenu narav (žrtvu) i samo po njemu, te zahvaljujući isključivo njemu mi možemo po uzoru na njegov bezgrješni život živjeti puni pouzdanja, hodeći putem koji je Krist Gospodin za nas utabao . Upravo zato prema Bibliji svi istinski religiozni su sveci, čak i oni kojima nedostaju duhovna zrelost i saznanja. Tako su Pavlova pisma religioznim ljudima u Efesu, Korintu ili Rimu bila upućena „svetima”. Sveti su, kao što se može vidjeti, bili živi ljudi, a ne oni koji su umrli. Ako želimo da se „svetac” moli za nas, on mora biti živa osoba. Ako pokušavamo da komuniciramo s ljudima koji su mrtvi, što je to nego jedan oblik spiritizma? Biblija osuđuje i izriče prokletstvo nad svim pokušajima komunikacije s mrtvima. (Pon.Zakon.18:9-14) Ipak, mnogi izgovaraju „Apostolsko vjerovanje” koje kaže: „Vjerujemo u zajedništvo svetih”, sa pretpostavkom da to uključuje i ideju o molitvama mrtvima i za mrtve. U vezi s tim Katolička enciklopedija ističe: „Katoličko učenje u pogledu molitvi za mrtve, neodvojivo je povezano s doktrinom zajedništva svetih, koja je dio Apostolskog vjerovanja.” Zato se posebno preporučuju molitve „svim svecima i mučenicima ili nekom određenom između njih”. Doslovni zaključak koncila u Trentu je da „sveti koji vladaju s Kristom prinose Bogu svoje molitve za ljude. Dobro je i korisno prizivati ih, oslanjati se na njihove molitve, potporu i pomoć za postizanje blagodati od Boga.” Koje su zamjerke takvim vjerovanjima? Pustit ćemo da sama Katolička enciklopedija odgovori na to pitanje: „Glavne zamjerke protiv prizivanja svetaca i njihovog posredovanja su da su te doktrine protivne vjeri i pouzdanju koje trebamo imati samo u Boga i da se one ne mogu dokazati iz Biblije.” Možemo se složiti sa tom tvrdnjom. Nigdje u Svetom pismu ne piše da živi mogu biti blagoslovljeni ili imati neku korist kroz posredovanje mrtvih ili zbog njihovih molitvi. Umjesto toga, katoličke doktrine u vezi „svetaca” vrlo su slične starim poganskim shvaćanjima u vezi „bogova”. Ako se ponovo vratimo Babilonu, „majci” mnogobožačke religije, pronaći ćemo da su se tamo ljudi molili mnoštvu božanstava i služili im. Babilonski sistem se razvijao sve dok nije imao oko 5000 bogova i boginja. Na isti način kao što katolici vjeruju u vezi sa svojim„svecima” i Babilonci su vjerovali da su njihovi „bogovi” nekada bili živi heroji na Zemlji koji su sada na višem položaju. „Svaki mjesec i svaki dan u mjesecu bili su pod zaštitom određenog božanstva.” Postojao je bog za svaki problem, za svako zanimanje, gotovo za svaku sitnicu. Poput obožavanja velike Majke, ti koncepti u vezi „bogova” proširili su se iz Babilona među sve narode. Čak su i kineski budisti poštovali „razna božanstva, poput boginje mornara, boga rata, bogove dobrosusjedstva ili različitih profesija." Sirijci su vjerovali da je moć božanstava ograničena na određena područja. O tom vjerovanju možemo pročitati u jednom tekstu zapisanom u Bibliji: „Njihovi su bogovi gorski bogovi, zato nas nadjačaše; nego da se bijemo s njima u polju, zasigurno ćemo ih nadjačati”. Kada je Rim osvojio svijet te ideje su bile vrlo raširene, kao što ćemo vidjeti iz sljedećeg prikaza. Brigit je bila boginja kovača i poezije, a Junona Regina ženstvenosti i braka. Minerva je bila boginja mudrosti, zanata i glazbenika, dok je Venera bila boginja seksualne ljubavi i rađanja. Vesta je bila boginja pekara i svete vatre, a Ops bogastva i obilja. Ceres je bila boginja žita, pšenice i vegetacije (od njenog imena potiče engleska riječ cereal - žitarice). Bahus je bio bog vina i veselja, Merkur je bio bog govornika, a prema starim pričama i sam je bio govornik, što nam objašnjava zašto su ljudi u Listri mislili da je apostol Pavao bog Merkur. Božanstva Kastor i Poluks su bili zaštitnici Rima i putnika na moru. Kronos je bio čuvar zakletve, a Janus bog vrata i kapija. „Postojali su bogovi koji su nadzirali svaki trenutak ljudskog života, bogovi kuće i vrata, hrane i pića, zdravlja i bolesti.”Samo je još korak nedostajao da se te ideje o bogovima i boginjama, povezane s različitim aspektima svakodnevnog života, toliko ukorjenjene u poganskom Rimu, konačno stope sa Rimskom crkvom. Budući da su se obraćenici iz neznaboštva nerado odvajali od svojih božanstava osim ako bi pronašli zadovoljavajuću zamjenu u kršćanstvu, svojim bogovima i boginjama su jednostavno izmjenili imena i nazvali ih „svecima”. Stara ideja o bogovima povezanim s određenim preokupacijama i danima, nastavila je svoje postojanje u rimokatoličkom vjerovanju u svece i njihove dane („blagdane”) pa tako npr. postoje sveci za pekare (sv. Elizabeta, 19. studeni), bankare (sv. Matej 21. rujan), odvjetnike (sv. Ivon 19. svibanj), lovce (sv. Hubert 3.studeni), soboslikare (sv.Luka 18. listopad), hvatanje lopova (sv. Gervazije), domaće životinje (sv. Antun) itd. Katolike se također uči da se mole za pomoć pojedinim svecima kada imaju probleme kao što su npr: pasji ugriz (Sv. Hubert), kostobolja (Sv. Andrija), očne bolesti (Sv. Lucija) itd. Sveti Hubert, koji je spomenut, rođen je oko 656. godine, a pojavljuje kao zaštitnik lovaca i iscjelitelj hidrofobije. Prije svog obraćenja skoro svo vrijeme provodio je u lovu. Prema legendi,ujutro na Veliki petak dok je progonio jelena, ovaj se naglo okrenuo i Hubert je ugledao raspelo između jelenovih rogova i čuo glas koji mu je rekao da se obrati Bogu. Postavlja se pitanje zašto se moliti svecima kada religiozni ljudi imaju direktan pristup Bogu u molitvi? Kršćane uvjeravaju da kroz molitve svecima mogu dobiti pomoć koju im Bog inače ne bi pružio. Rečeno im je da „mole prvo svetu Mariju, svete apostole mučenike i sve Božje svece da ih učine svojim prijateljima i zaštitnicima i usrdno ih mole za pomoć u zlu, s nadom da će Bog dati zaštitniku ono što bi inače odbio molitelju.” Iz Biblije saznajemo da je Gospodin pun ljubavi i očinske brige za svako njegovo dijete. Prema svemu što smo do sada razmatrali, izgleda očigledno da se sistem svetaca - zaštitnika razvio iz ranijih vjerovanja u bogove posvećene danima, zanimanjima i raznim potrebama ljudskog života. Mnoge stare legende koje su bile povezane s poganskim bogovima, jednostavno su bile prenesene na svece. Katolička enciklopedija čak otvoreno kaže da te „legende ponavljaju koncepte koji se nalaze u predkršćanskim religijskim pričama." Te legende nisu kršćanske,već samo kršćanizirane. Bilo je lako prenijeti koncepte koje su ljudi antike imali o svojim herojima na kršćanske mučenike. Taj transfer je bio proveden u brojnim slučajevima gdje su onda kršćanski svetci postali nasljednici lokalnih božanstava, a kršćansko bogoslužje potisnulo staro lokalno bogoslužje. To nam objašnjava veliki broj sličnosti između bogova i pronalažene crkve ili ruševine crkvi svetaca.” Kako su vremenom poganstvo i kršćanstvo bili miješani u jednu religiju, ponekad je nekome svecu davano ime slično imenu poganskog boga koga zamjenjuje. Boginji Viktoriji Alpskoj ime je bilo promjenjeno u sveta Viktorija; Čeronu u sveti Ceranije; Artemidi u sveta Artemidija; Dionizu u sveti Dionizije itd. Boginja Brigit (smatrana kćerkom boga sunca i prikazivana s djetetom na rukama) bila je lako preimenovana u svetu Brigitu. U pogansko doba njen glavni hram na Kildaru je bio nastanjen djevicama vestalkama koje su čuvale svetu vatru. Kasnije je taj hram postao samostan, a njene vestalke - opatice. One su nastavile održavati ritualnu vatru, koja je nazvana „vatrom svete Brigite”. Najočuvaniji antički hram u današnjem Rimu je Panteon, koji je u davnim vremenima bio posvećen (prema natpisu nad portalom) „ svim bogovima”. Taj isti hram je papa Bonifacije IV ponovo posvetio „Djevici Mariji i svim svetima”. Takva praksa nije bila neuobičajena. Na mjestima gdje su se prvotno nalazila poganska svetišta i hramovi, često su bile pronalažene crkve ili ruševine crkvi. Također je do izvjesne mjere istina da je ponekad svetac, čija je pomoć bila prizivana u kršćanskoj molitvi, imao neke sličnosti s božanstvom koje se prije slavilo na tom mjestu. Tako je u Ateni hram iscjelitelja Asklepija „kad je postao crkva, posvećen dvojici svetaca koje su atenski kršćani prizivali kao čudotvorne iscjelitelje, Kuzmi i Damjanu.” Pećina u Betlehemu koju prikazuju kao mjesto na kojem se rodio Isus, prema Jeronimu je zapravo bila kamena bogomolja u kojoj je obožavan babilonski bog Tamuz. Širom rimske imperije poganstvo je umrlo u jednom obliku, da bi ponovo oživjelo u Rimokatoličkoj crkvi. Zato ne samo da je nastavila da postoji odanost starim božanstvima (u novom obliku), već se nastavilo i korištenje njihovih kipova. U nekim slučajevima istim kipovima koji su bili poštovani kao poganski bogovi, dana su imena kršćanskih svetaca (npr. kip svetog Petra u vatikanskoj bazilici je originalni Jupiterov kip). Kroz stoljeća se radilo sve više kipova, tako da danas u Europi postoje crkve koje posjeduju čak po dvije, tri pa i četiri tisuće kipova. U ogromnim impresivnim katedralama, malim kapelicama, kapelicama uz ulice, pa i na vjetrobranima automobila, može se vidjeti obilje katoličkih kipova. Kao što Herodot navodi, Babilon je bio izvor iz kojeg su nastali svi sistemi idolopoklonstva i raširili se među narode. Povezivati riječ „idol” s kipovima Marije i svetaca može nekome zvučati vrlo neugodno, ali zar ne postoje indicije za takvo nešto? U katoličkim spisima je priznato da su nebrojeno puta među različitim narodima kipovi svetaca obožavani na praznovjerne načine. Ipak, takve zloupotrebe se obično smještaju u prošlost. Objašnjava se da u ovo prosvjetljeno doba ne postoji obrazovana osoba koja bi stvarno obožavala sam predmet, već ono što taj predmet predstavlja. U osnovi, to je i istina, ali nije li također istina da poganska plemena koja koriste idole (bez sumnje idole za obožavanje bogova - demona) u većini slučajeva i ne vjeruju da je sam idol bog, već da samo predstavlja boga (tj. demona) kojeg obožavaju? Neki tekstovi u Katoličkoj enciklopediji pokušavaju objasniti da je korištenje kipova ispravno, jer oni samo predstavljaju Krista ili svece. „Počast koja im se odaje prenosi se na osobe koje oni predstavljaju, tako kroz kipove koje ljubimo i pred kojima klečimo i otkrivamo glave, mi uzvisujemo Krista i poštujemo svece čije su oni slike.” Svejedno, nisu svi kršćani uvjereni da je ovo objašnjenje dovoljno uvjerljivo da bi se mogli zanemariti biblijski stihovi kao što su Izlazak 20-4,5: „Ne gradi sebi lika, ni ikakva obličja onoga što je gore na nebu, ili onoga što je dolje na zemlji ili onoga što je u vodama ispod zemlje. Ne klanjaj im se niti im služi.” U Starom zavjetu, kada su Izraelci osvojili poganski grad ili zemlju, nije im bilo dopušteno da prihvate idole (kipove) tih ljudi u svoju religiju. Te kipove je trebalo uništiti, čak i ako su bili prekriveni srebrom ili zlatom. „Rezane bogove njihove spali ognjem, nemoj da se polakomiš na srebro ili zlato što je na njima i da ga uzmeš, da ti ne bude zamka, jer je gadno pred Gospodom Bogom tvojim”. Rečeno im je da „unište sve njihove slike” - slike poganskih božanstava. Do koje mjere je bilo potrebno da te upute budu provedene u Novom zavjetu, stoljećima je bilo predmet debate. Katolička enciklopedija nam daje povijesni okvir, pokazujući kako su se ljudi borili pa čak i umirali zbog tog pitanja, posebno u 8. stoljeću. Iako podržava upotrebu kipova i slika, katolička enciklopedija ipak kaže: „Izgleda da je kroz mnoga stoljeća među nekim kršćanima postojala nesklonost prema svetim slikama, sumnja da je njihova upotreba idolopoklonstvo ili bi moglo to postati”, pa se navodi nekoliko katoličkih biskupa koji su dijelili to mišljenje.Svakako, borbe i ubijanja zbog ovog pitanja, bez obzira na kojoj bili strani ,suprotno je Kristovom učenju. Oko glava svojih bogova mnogobošci su crtali krug ili aoreol, pa se ta praksa nastavila i u umjetnosti Rimske crkve. Svi katolički sveci se prikazuju na taj način ali da bi se uvjerili da je taj običaj samo pozajmljen iz poganstva dovoljno nam je pogledati crteže i kipove Bude, Krišne ili bilo kojeg drugog poganskog božanstva koji također nose taj okrugli simbol oko glave. Umjetnici i kipari drevnog Babilona stavljali su disk ili aoreol oko svakog bića koje su htjeli da prikažu kao boga ili boginju. Pogansku boginju sunca Kirku, Rimljani su prikazivali s krugom oko glave. Od svoje primjene u poganskom Rimu, taj isti simbolizam je prešao u kršćanski Rim gdje je nastavio postojati sve do današnjeg dana, što se vidi na tisućama slika Marije i svetaca. Na slikama koje prikazuju Krista, on je naslikan sa „zlatnim zrakama” oko glave, što je potpuno identično načinu na koji su pogani stoljećima prikazivali boga sunca. Crkva u prva četiri stoljeća nije koristila Kristove slike. Sveto pismo nam ne daje nikakav Isusov fizički opis na osnovu kojeg bi mogao biti napravljen vjerodostojan portret. Očigledno je da su slike Krista, a također i Marije i svetaca, proizašle iz mašte umjetnika. Trebalo bi napraviti samo kratku studiju religijske umjetnosti i vidjelo bi se da se u raznim periodima povijesti među različitim nacijama mogu pronaći Kristove slike koje se veoma razlikuju jedna od druge. Očigledno je da ne mogu sve one biti autentičan prikaz njegovog fizičkog izgleda. S obzirom da se On, po Bibliji, uznio na nebo mi ga više ne poznajemo „po tijelu”. Zato što je „proslavljen” (Ivan7:39), On posjeduje proslavljeno tijelo.
Na kraju, postavlja se pitanje hoćemo li vjerovati ljudskim običajima i tradiciji ili našem Gospodinu koji je vrlo jasan i nedvosmislen u svojoj Svetoj Riječi. Uzmimo za primjer samo drugu Zapovijed (Izl 20-4,5) koja izričito zabranjuje ikakvo štovanje kipova. Tu zapovijed su "kršćani" vješto izbacili iz Dekaloga dijeleći desetu Zapovijed na dvije, budući da im je smetala u planu pokrštavanja poganih koji su svoje prakse i tradicije mogli stopiti sa novom religijom, koju su im poglavari nametnuli, bez ikakvih problema. Gospodin je bio vrlo jasan kada je Adama upozorio da će posljedica prijestupa biti smrt, odnosno nepostojanje. Nažalost Adam je povjerovao neprijatelju da će zivjeti vječno, pa se postavlja potanje hoćemo li vjerovati Bogu ili nekom drugom? Gospodin Isus Krist je sišao na ovaj pali svijet da spasi čovjeka od grijeha i smrti. Podnio je nezamislive tjelesne i emotivne boli zato što nas je volio i još uvjek nas voli ljubavlju koju je nemoguće opisati. On je Put, Istina i Život. On je pobjedio za nas. On gradi stanove u domu svoga Oca za nas. On je poslao svoga Zamjenika da nas hrabri i utješuje.On je dao obećanje da je sa nama u sve dane do svršetka ovoga svijeta. Zar da svoje srce dam nekome drugome osim njemu, zar da se molim mrtvim ljudima? Ne hvala.
