Izlazak
Nasljednici i najamnici
„Mnogi od onih koji su prihvatili vjeru nisu svjesni da i dalje plove na istom brodu ambicije, samo su okrenuli jedro i promijenili smjer kretanja“
Spoznaja
Prve dvije stvari koje su Adam i Eva napravili nakon nedozvoljenog čina ubiranja ploda bile su pokušaj prikrivanja tragova o novodobivenoj spoznaji i skrivanje od vlastitog Stvoritelja.
Skrivanje podrazumijeva strah, strah podrazumijeva nepovjerenje, nepovjerenje podrazumijeva neprihvaćanje, neprihvaćanje podrazumijeva otuđenost, otuđenost priziva ogorčenje, ogorčenje priziva destrukciju.
Nepremostiv ponor, bezdan otuđenosti od svog Stvoritelja opisuje kratka riječ – grijeh. Grijeh nije pojedinačni čin, grijeh je stanje duha, stanje onog najbitnijeg u stvorenju koje je nekad bilo stvoreno na lik Stvoritelja. Ono najuzvišenije u čovjeku što je bilo na sliku Stvoritelja je bila sposobnost da voli. Do trenutka nove spoznaje svaki motiv, misao i aktivnost čovjeka bili su vođene ljubavlju. Ono što je čovjek sve manje shvaćao od trenutka pada u stanje otuđenosti je istina da je Bog ljubav. Od trenutka kad je čovječanstvo izabralo svoj put, poznavanje istine o Božjem karakteru je sve više padalo u zaborav.
Grijeh je u svojoj srži tužna priča o otuđenju, nepovjerenju i strahu koji u konačnici podrazumijevaju neprihvaćanje realnosti onakvom kakva je.
Pod tim pritiskom odvojenosti od izvora života čovjek je krenuo svojim putem i sam je pokušavao dati smisao vlastitom postojanju.
Da je prevara očigledna ne bi se mogla zvati prevarom.
Kada mađioničar izvede dobar trik, ostajemo oduševljeni iluzijom koju je uspio stvoriti u umovima i ne vjerujemo svojim očima kako je to moguće.
Svi trikovi i obmane rade na principu glume, optičke varke i skretanja pažnje.
Ono što je bilo ponuđeno Evi u trenutku njene znatiželje je bila iluzija o većoj svjesnosti o prirodi vlastitog postojanja nego što ju je Bog darovao stvaranjem.
„Nego, zna Bog: onog dana kad budete s njega jeli, otvorit će vam se oči, i vi ćete biti kao bogovi koji razlučuju dobro i zlo“
Spoznati nešto znači puno više nego znati o nečemu, spoznati znači biti u tome u cijelosti, iskusiti nešto cijelim bićem, iskusiti vlastitim životom.
Bezgrešno stanje svijesti i savršenog odnosa s Bogom zamijenila je spoznaja o
mogućnosti izbora, mogućnosti izbora drugačijom od one koju je Bog darovao stvaranjem, koja je vođena ljubavlju i povjerenjem.
U trenutku kušnje i Adam je bio u blizini, nisu bili razdvojeni niti je s njegove strane dolazio znak očitog negodovanja. Znatiželju je pojačala pojava životinje na zabranjenom drvetu koja je nekim čudom progovorila.
Najveći iluzionist svih vremena, otac svake prevare i laži nije se izravno suočio
s znatiželjnom Evom da ne bi bio otkriven, on se lukavo poslužio stvorenjem kao medijem. Naposljetku je u prvim ljudima izazvao osjećaj da su u nečemu po svom stvaranju zakinuti. Kušač je uspio u Evi pobuditi onaj osjećaj koji je i sam gajio prema Bogu, koji je s vremenom prerastao u otvorenu pobunu protiv svih načela ljubavi, pobunu protiv samog izvora ljubavi, pobunu protiv Boga.
Otac laži naveo je prve ljude da gledaju na svoje postojanje i znanje kao na nezavidnu poziciju u odnosu na njihovog stvoritelja, naveo ih je da pomisle da je nešto od najvećeg značaja skriveno od njih, da oni mogu daleko više i bolje i da su u konačnici sputani u slobodi odlučivanja. Majstor iluzije je prve ljude ogrnuo plaštem krivih pretpostavki i usadio u njih duh do tada nepoznatog načina uspoređivanja.
Takmičarski duh je oprečan istinskom samoprihvaćanju koje zrači opuštenom i bezbrižnom atmosferom, nasuprot napetom i nervoznom iščekivanju ispunjenja nerealnih zahtjeva. Takmičarski duh je oprečan atmosferi neba u kojoj vlada bezbrižnost, povjerenje i ozračje Božje ljubavi koja širi ugodu kao miomiris na radost svih živih stvorenja i prirode.
Niti životinjski svijet vođen nagonima, niti biljni svijet ne daju primjer takmičarskog duha kakav se može primjetiti kod čovjeka.
Takmičarski duh postavlja sebične ciljeve kada oni nisu očigledni niti realno potrebni. Cijela naša civilizacija je izgrađena na temeljima takmičarskog duha: brže, bolje, više, preciznije, ljepše, pametnije, dominantnije. Isticanje je postalo samo sebi važo na štetu harmonije i sklada. U predivnoj simfoniji niti jedna nota nije tretirana kao manje bitna, neke su zadužene za ritam, neke za pozadinsku atmosferu, neke za prateću harmoniju a neke za okosnicu - samu melodiju.
Melodija sama za sebe nikad ne bi tako zabljesnula svojom ljepotom bez pratnje, ritma i harmonije u pozadini. Nije pitanje koja je nota bolja od druge već koja ispunjava svoju namijenjenu ulogu u cjelokupnoj harmoniji i skladu. U kraljevstvu nebeskom ne postoji kategorija 'bolje od nekog drugog', već samo ono što ispunjava svoju svrhu, smisao. Po jednoj definiciji grijeh znači doslovno promašaj, ne ispunjenje cilja ili svrhe – smisla postojanja.
Luciferova težnja da se izjednači s Bogom i da zadobije obožavanje nebeskih stvorenja je promašaj. Bog slavljenje i radost svojih stvorenja nije zadobio uživanjem u sjedenju na zlatnom i dijamantnom tronu, on ga nije ničim iznudio, kao što se iskrena naklonost i ljubav ne mogu iznuditi, već ga je po prirodi zadobio svojim karakterom - onime što su stvorenja prema njemu istinski i osjećala.
„Tada dođe k njemu majka sinova Zebedejevih sa svojim sinovima i pade pred njega ničice, da mu prinese jednu molbu.On je upita: "Što hoćeš?" Ona mu odgovori: "Daj da moja dva sina u kraljevstvu tvojemu sjede jedan s desne tvoje, a drugi s lijeve tvoje! "Isus reče: "Ne znate, što molite. Možete li piti čašu, koju ću ja piti? Odgovoriše mu: "Možemo."Tada im reče: "Čašu ćete moju doduše piti; ali mjesto s moje desne ili lijeve ne mogu ja dati; ono pripada onima, kojima je pripravio Otac moj."
Kad čuše ostalih deset, rasrdiše se na dva brata. Isus ih zato dozva k sebi i reče: "Znate, da vladaoci ispovijedaju nad svojim narodima, i velikaši učine, da osjete njihovu moć. Među vama neka ne bude tako! Nego tko među vama hoće da bude velik, taj neka bude vaš sluga, i tko među vama hoće da bude prvi, taj neka bude vaš sluga! Tako ni Sin čovječji nije došao, da mu služe, nego da služi i da život svoj dadne u otkup za mnoge. '' “ (Luka 22,20-28)
Ovaj tekst razotkriva nivo svijesti koju su imali Isusovi učenici jer su započeli prepirku oko toga tko je od njih najpoželjniji i najbliži s Isusom i tko bi se po zaslugama trebao nalaziti u nebeskom kraljevstvu uzvišen do samog nebeskog prijestolja.
Iako pozvani u službu, oni nisu razumjeli prirodu i sustav vrednovanja nebeskog kraljevstva koji je bio obrnut od onog koji je svijet propagirao i živio. Naviknuti na ovozemaljski hijerarhijski sustav piramidalnog oblika nisu shvaćali da Isus donosi vijest o drugačijoj vrsti poretka, poretka koji je ustrojila ljubav a ne takmičarski duh, intelektualni elitizam, kult ličnosti, sirovi autoritet, prestiž ili samodopadna superiornost.
Učenici, sav narod i Isusovi neprijatelji očekivali su da će se Isus zakraljiti u Jeruzalemu, sjesti na vrh zemaljskog prijestolja i vladati poput ostalih zemaljskih kraljeva. Juda je bio toliko siguran u takvu Isusovu nakanu da je odlučio ubrzati cijeli proces izdavši Isusa i predavši ga rimskim vojnicima ne bi li ovaj konačno pokazao svoju moć, uništio njihove okupatore i postavio sebe kraljem nad svojim narodom.
Prevareni ljudski umovi od pada u grijeh sve su dublje tonuli ka materijalnom, tjelesnom a ne duhovnom, plemenitom i uzvišenom sagledavanju. Ljubav je zamijenila sebičnost a srce je ispunila samodopadnost, neiskrenost, želja za dominacijom i superiornosti, zavist i ljubomora. Iz te ljudske perspektive Isusova krunidba se činila sasvim logična. Ljudi nisu htjeli prepoznati, nisu htjeli osjetiti da Isus donosi nešto drugo, nešto puno uzvišenije od ovozemaljskog.
Piramida o kojoj je Isus naučavao stajala je naopako, okrenuta svojim vrhom na dolje. Vrh je bio temelj i uporište za sve ono što se nalazilo iznad a biti na dnu nije značilo sramotu već najveću čast jer je otkrivalo najveću svijest o samoj biti i ustroju svemira, otkrivalo je najveću odgovornost jer je vrh na dnu nosio sve iznad sebe i držao je cijelu strukturu na okupu. Isus Krist, stvoritelj svemira, došao je na zemlju služiti a ne vladati.
Ono što je u očima palog anđela i ljudi bila najveća sramota, neuspjeh i predmet stoljetnog izrugivanja postalo je u očima svih bezgrešnih svjetova novo otkrivenje Božjeg karaktera kakvo ni oni nisu mogli do tada vidjeti. Do kuda je Isus bio spreman ići u svojoj ljubavi prema izgubljenom čovječanstvu i što je bio spreman riskirati utjelovljenjem u ljudsko obličje, nitko u potpunosti nije mogao shvatiti.
Bilo je potrebno da sam Stvoritelj živi život stvorenja pod istim uvjetima i okolnostima jer nije postojala druga mogućnost kada je ljubav u pitanju. Sve kušnje koje ima svako dijete, čovjek i žena na planeti imao je i Sin Božji.
Da je Kristov život bio okaljan jednim grijehom, poražen jednim iskušenjem, Njegova smrt ne bi mogla otvoriti put spasenja izgubljenom ljudskom rodu. Mnogo lakše je umrijeti ili uskrsnuti nego živjeti svakodnevnicu na ovoj otuđenoj planeti neporažen od bilo kakvog iskušenja. Da je pokleknuo, Krist ne bi mogao postati dokaz pred svemirom da je moguće živjeti po načelima ljubavi čak i u ovakvim zemaljskim okolnostima. Prezren od ljudi, izdan od učenika, predan kušnjama tjelesne i neopisive duševne boli najzad umire na predmetu najveće sramote zvanom križ. Križ je pred Isusa donio najveću kušnju od svih kušnji u njegovom životu. U cijeloj lepezi iskušenja tokom života došlo je vrijeme za najtežu jer je bilo potrebno da Spasitelj bude iskušan u svemu pa i u trenucima predavanja samog života. Ocrnjen, nepravedno osuđen, izdan i zanijekan od učenika, predan fizičkoj i duševnoj boli do krajnih granica, bio je konačno iskušan u svemu. Ova posljednja kušnja je bila prorečena u knjigama Starog zavjeta stoljećima prije svog ispunjenja.
Mesija koji dolazi je imao biti žrtvovan poput žrtava koje su se prinosile u starozavjetnom Svetištu. Poput nevinog janjeta, Isusov savršeni život je prinesen za grijehe čovječanstva. Isus je imao zadatak pobijediti svaku prijevaru začetnika zla, dok se Sotona trudio sabotirati rad Božjeg Sina. Konačni udarac mu je htio zadati u posljednjoj, najtežoj životnoj kušnji kada će mu mučenički oduzeti život. Sotona je živio u strahu da bi Isus mogao cijeli život proživjeti bez grijeha. Isusova pobjeda nad grijehom bi značila Božju pobjedu nad njime i otvoren put prema spasenju svih pokajanih grešnika. Po prvi puta, ne svojom voljom, nego voljom njegovog nebeskog Oca, Isus je trebao biti odvojen od njega i pobijediti posljednju kušnju bez Očeve prisutnosti. Isus nije poznavao osjećaj razdvojenosti od nebeskog Oca pošto je svakodnevno razgovarao s njim u molitvi i tako imao neposrednu vezu s izvorom života. On je bio u takvoj bliskoj vezi s Ocem jer nije mogao zamisliti život bez Njega. Poznavati karakter Boga i ne željeti svaki trenutak biti u duhu s Njim je nezamislivo, promašaj – promašaj kojeg je učinio pali anđeo, promašaj kojeg njeguje svaki stanovnik ove otuđene planete. Ljubav zaslužna za stvaranje u tom trenutku poniženja i odvojenosti na križu postala je sila na spasenje i svim bezgrešnim svjetovima te put spasenja i povratka izgubljenog ljudskog roda.
Da je Krist zgriješio, Bog ne bi po vječnom zakonu života imao pravo nastaviti biti izvor života svim ostalim stanovnicima bezgrešnih svjetova. Krist ne samo da je stekao pravo otkupiti izgubljeno čovječanstvo, već je stekao pravo osigurati život svim ostalim bićima u svemiru.
Ljubav je zanemarila ono što je trebalo biti po pravednosti. Zakon života kaže da je plaća za prijestup - promašaj -grijeh vječno nepostojanje - smrt, ali Božja ljubav otkrivena u Kristu nam otkriva da su milost i oprost veći od pravde po zakonu! Bog je otkrio da savršena pravednost uključuje milost, oprost i silu za obnavljanje odnosa.
Božje upozorenje prvim ljudima da će umrijeti ako učine prijestup nije se odmah ispunilo, već im se pružila šansa da u takvom stanju uspostave odnos s Bogom...
"S Kristom se postupalo onako kako mi zaslužujemo, da bi se s nama postupalo kako
On zaslužuje. On je bio osuđen zbog naših grijeha, u kojima nije imao udjela, da bismo
mi mogli biti opravdani Njegovom pravdom, u kojoj nemamo udjela. Pretrpio je smrt koja
je bila naša, da bismo mogli primiti život koji je bio Njegov. ‘Njegove nas rane iscijeliše.’"
"Za naše grijehe probodoše njega, za opačine naše njega satriješe. Na njega pade
kazna — radi našeg mira, njegove nas rane iscijeliše. Poput ovaca svi smo lutali i svaki
svojim putem je hodio. A Jahve je svalio na nj bezakonje nas sviju." (Izaija 53,5.6)
"Jer je Bog tako ljubio svijet, da je predao svojega jedinorođenog Sina, da svaki, koji vjeruje u njega, ne pogine, nego ima život vječni. Jer Bog nije poslao Sina svojega na svijet zato, da sudi svijet, nego da se svijet spasi po njemu." (Ivan 3,16)
“Da, milošću ste spašeni — po vjeri. To ne dolazi od vas; to je dar Božji! To ne dolazi
od djela, da se nitko ne bi hvalisao. (Efežanima 2,8.9)
Najamnici
20 »Kraljevstvo je nebesko kao kad domaćin rano ujutro izađe unajmiti radnike za svoj vinograd. 2 Pogodi se s radnicima po denar na dan te ih posla u svoj vinograd. 3 Oko trećega sata izađe i vidje druge gdje stoje na trgu besposleni 4 pa i njima reče: 'Idite i vi u moj vinograd i što bude pravo, dat ću vam.' 5 A oni otiđoše. I opet izađe u šesti i deveti sat te učini isto. 6 Oko jedanaestog sata izađe i nađe još neke gdje stoje i reče im: 'Zašto stojite ovdje cijeli dan besposleni?' 7 Kažu mu: 'Jer nas nitko ne unajmi.' On im reče: 'Idite i vi u vinograd!' 8 A kad se spusti večer, reče gospodar vinograda svome upravitelju: 'Pozovi radnike i podaj im plaću počevši od posljednjih do prvih.' 9 Dođoše tako oni od jedanaestoga sata i primiše po denar. 10 Pa kad dođoše oni prvi, pomisliše da će primiti više, ali i oni primiše po denar. 11 A kad primiše, stadoše mrmljati protiv domaćina: 12 'Ovi su posljednji jedan sat radili, a izjednačio si ih s nama koji smo podnijeli cjelodnevnu tegobu i žegu.' 13 Nato on jednomu od njih odgovori: 'Prijatelju, ne činim ti krivo. Nisi li se sa mnom pogodio po denar? 14 Uzmi svoje i idi. A ja hoću i ovomu posljednjemu dati kao i tebi. 15 Nije li mi slobodno sa svojim činiti što hoću? Ili je tvoje oko zavidno što sam ja darežljiv?' 16 Tako će posljednji biti prvi, a prvi posljednji. (Matej 20,1-16)
Najamni radnik radi za plaću koja je očekivana, za obaveznu nagradu za uložen trud i obavljen posao. Nitko ne postavlja pitanje najamniku da li voli posao koji radi, da li u njemu uživa i da li ga čini sretnim. On treba obavit posao i za to će biti plaćen. Najamnik se pogađa za cijenu svoje usluge. On je svjestan da ne radi za sebe na vlastitom imanju te je po svojoj prirodi sudionik sustava pružanja usluge i isplate.
Ova Isusova priča otkriva nutrinu degradirane ljudske prirode upropaštene grijehom i vodi nas dalje u razumijevanju prirode nebeskog kraljevstva. Vinograd predstavlja ljudski život, a najamnički odnos ljudsku prirodu koja je zatočena u labirintu sustava zasluga i nagrađivanja, vječiti krug uloženog i zarađenog.
Takmičarski duh ih tjera da se uspoređuju u količini, kvaliteti i periodu provedenog vremena u službi koja im je povjerena a najamnički odnos govori o tome da ne smatraju život nečim toliko vrijednim jer nemaju apsolutnu kontrolu nad njim i ne osjećaju ga kao dar nego više kao nečije tuđe dobro na kojem moraju odraditi ulogu koju u dubini duše ne osjećaju.
Stvaranje, ustroj, poredak svemira i svih nebeskih stanovnika, sama bit postojanja zasnovani su na principu ljubavi. Kraljevstvo nebesko, kraljevstvo na temeljima ljubavi je već tu na zemlji, kaže Isus.
Ljudski život (vinograd) koji je sam po sebi dar čak i u ovakvim izmijenjenim okolnostima, degradiran i narušen grijehom, ipak je teren za ispunjenje najveće ljudske potrebe – sjedinjenju s izvorom ljubavi i povratak k izgubljenoj prvobitnoj prirodi. Ono najuzvišenije u čovjeku što je bio na sliku Stvoritelja bila je sposobnost da voli. Put ljubavi je put svakog stvorenja u svim bezgrešnim svjetovima. Oni ga slijede po zakonu stvaranja, po samoj prirodi kojom ih je Bog stvorio na svoju sliku iz ljubavi - jer je Bog ljubav.
Posao na koji su najamni radnici na zemlji bili pozvani bio je put ljubavi, preobrazba vlastitog karaktera, put empatije, sućuti, požrtvovnosti i istinskog zanimanja za bližnje i život. Bog je pozvao ljude da gledaju na život kao da su ga sami stvorili, a na bližnje kao na vlastitu djecu ili braću.
Isus pričom postavlja učenicima pitanje kako je moguće da ljudi koji su se odazvali na poziv puta ljubavi u svome životu budu ljubomorni na gospodarevo prihvaćanje onih koji su se posljednji odazvali. Put ljubavi nije put takmičenja, put ljubavi nije put zaduženog - očekivanog, zarađenog – plaćenog. Ljubav ne zadužuje, ljubav ne očekuje, ljubav se ne uspoređuje, ljubav ne trguje, ljubav se ne kupuje niti prodaje.
Kako je moguće da oni koji su pozvani da im ljubav prema ljudima bude stil života, budu ogorčeni u trenutku spoznaje da je nagrada za vjernost i obavljen posao ista za prve i posljednje pozvane. Kako je moguće da su toliko ogorčeni pa da prozivaju onog tko im je dao posao da je nepravedan u svojoj pogodbi.
Ljubomorni, ogorčeni, zavidni i nezadovoljni ljudi trude se cijeli život biti ispravni pred Bogom i drugim ljudima, ulažu veliki trud u životu a na kraju nemaju osjećaj privilegiranosti u odnosu na ljudsku i na Božju ljubav. Takmičarski duh, uspoređivanje, vrednovanje...
Bog ih obasipa istom ljubavlju kao i sve ostale koji su se kasnije pojavili ali u njihovim srcima postoji nezadovoljstvo i ogorčenje. Najamnički odnos prema svemu oko sebe je tragedija ljudske iskvarene prirode narušene grijehom.
Isus je objasnio tu ljudsku tragediju nemogućnosti da se čovječje srce uzdigne iznad koncepta zasluženo-dobiveno. Najamnik na gospodarev vinograd ne gleda kao na svoje dobro, on prima plaću i odlazi s tuđeg imanja. U najamničkoj prirodi je da ne može shvatiti koncept darovanog, on uvijek mora nešto zaslužiti, zaraditi i biti plaćen za to.
Najamnik po svojoj prirodi nema kontinuitet u odnosu, lojalnost je zasnovana na određenom interesu koji je pravedno postavljen ali kad se pojavi „nepravda“ u obliku milosti i oprosta za one koji su u nevolji onda slijedi žestoka kritika gospodaru imanja.
Najamnik nema prisan odnos s vlasnikom imanja ali zato čezne za samim imanjem, za nasljedstvom. Poziv na put ljubavi ljudi s najamničkim kompleksom shvaćaju kao posao. Ljubav nije posao, ljubiti ne znači odrađivati nešto po nečijem zadatku, ljubiti ne znači biti unajmljen za nametnuti zadatak, ljubiti znači biti vlastit zadatak.
Gledajući šire od ove Isusove priče najamnik s ljubomorom i zavišću gleda i na nasljednika imanja, gospodarevog sina koji ne ulaže niti upola truda a nasljeđuje pola imanja. Nasljednik predstavlja onu grupu ljudi koja zna primiti darovano jer prima darovano samim tim što je gospodarev sin po gospodarevoj ljubavi i krvnom srodstvu, dok takvo nešto najamniku nije moguće pomisliti.
'Krv nije voda' je slogan zemaljskog, tjelesnog u nama ljudima dok nam Isus Krist pokušava objasniti da je kraljevstvo nebesko nešto sasvim drugačije. Nema privilegiranih u ovozemaljskom smislu, postoje i u kraljevstvu nebeskom pozicije-uloge ali nema podobnosti, pristranosti, mjerenja, ljubomore i zavisti koje je tipično za tjelesnog čovjeka.
Ono što gospodar u ovoj priči nudi najamnicima je da ne gledaju više sebe kao na najamnike kad ih dobri gospodar poziva - jer plaća nije pravedna, svi su pozvani u drugačiji odnos s gospodarem jer posao u kojem je svima plaća ista nije od ovoga svijeta.
Ova Isusova priča nas ljude oslobađa okova najamničkog odnosa, ljubav se ne kupuje, ljubav se ne prodaje s ljubavlju se ne trguje. Ona se jednostavno nudi svima po zakonu života, po zakonu sebe same. Spasenje je ponuđeno svima, prilika da se povrati narušen odnos je omogućena, prilika da se obnovi karakter po uzoru na Boga je stvarna, Kraljevstvo nebesko počinje već tu u ovom grešnom svijetu a nastavlja se kroz cijelu vječnost. Kraljevsto nebesko nije nekakva nagrada za zasluge kako najamnik gleda na stvar, kraljevstvo nebesko je dar - nanovo uspostavljen odnos s izvorom ljubavi.
"Ako jezike ljudske i anđeoske govorim, a ljubavi nemam, onda sam kao mjed, koja ječi, ili cimbal, koji zveči. I ako imam dar proročanstva i znam sve tajne i sve znanje, i ako imam svu vjeru, da i gore premještam, a ljubavi nemam, ništa sam.
I kad bih razdao sve imanje svoje, i ako predam tijelo svoje, da se spali, a ljubavi nemam, ništa mi ne koristi. Ljubav dugo trpi, dobrostiva je; ljubav ne zavidi, ne ponosi se, ne nadima se.
Ne čini što ne valja, ne traži svoje, ne razdražuje se, ne misli o zlu, Ne raduje se nepravdi, a raduje se istini, Sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve trpi.
Ljubav nikad ne prestaje, a proročanstva ako će i prestati, ili Jezici ako će umuknuti, ili znanje ako će proći. Jer dijelom znamo i dijelom prorokujemo. A kad dođe, što je savršeno, prestat će, što je djelomično. Kad sam bio dijete, govorio sam kao dijete, mislio sam kao dijete, sudio sam kao dijete. Kad sam postao muž, odbacio sam, što je bilo djetinje.
Jer sada u ogledalu slabo vidimo, a tada ćemo licem u lice. Sad poznajem dijelom, a tada ću poznati, kao što sam i poznat. A sad ostaje vjera, ufanje, ljubav, ovo troje, ali je najveća među njima ljubav." (1. Korinćanima 13,1-13)
Nasljednici
I nastavi: "Čovjek neki imao dva sina. Mlađi reče ocu: 'Oče, daj mi dio dobara koji mi pripada.' I razdijeli im imanje. Nakon nekoliko dana mlađi sin pokupi sve, otputova u daleku zemlju i ondje potrati svoja dobra živeći razvratno." "Kad sve potroši, nasta ljuta glad u onoj zemlji te on poče oskudijevati. Ode i pribi se kod jednoga žitelja u onoj zemlji. On ga posla na svoja polja pasti svinje. Želio se nasititi rogačima što su ih jele svinje, ali mu ih nitko nije davao." "Došavši k sebi, reče: 'Koliki najamnici oca moga imaju kruha napretek, a ja ovdje umirem od gladi! Ustat ću, poći svomu ocu i reći mu: 'Oče, sagriješih protiv Neba i pred tobom! Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim. Primi me kao jednog od svojih najamnika.'" "Usta i pođe svom ocu. Dok je još bio daleko, njegov ga otac ugleda, ganu se, potrča, pade mu oko vrata i izljubi ga. A sin će mu: 'Oče! Sagriješih protiv Neba i pred tobom! Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim.' A otac reče slugama: 'Brzo iznesite haljinu najljepšu i obucite ga! Stavite mu prsten na ruku i obuću na noge! Tele ugojeno dovedite i zakoljite, pa da se pogostimo i proveselimo jer sin mi ovaj bijaše mrtav i oživje, izgubljen bijaše i nađe se!' I stadoše se veseliti." "A stariji mu sin bijaše u polju. Kad se na povratku približio kući, začu svirku i igru pa dozva jednoga slugu da se raspita što je to. A ovaj će mu: 'Došao tvoj brat pa otac tvoj zakla tele ugojeno što sina zdrava dočeka.' A on se rasrdi i ne htjede ući. Otac tada iziđe i stane ga nagovarati. A on će ocu: 'Evo toliko ti godina služim i nikada ne prestupih tvoju zapovijed, a nikad mi ni jareta nisi dao da se s prijateljima proveselim. A kada dođe ovaj sin tvoj koji s bludnicama proždrije tvoje imanje, ti mu zakla ugojeno tele.' Nato će mu otac: 'Sinko, ti si uvijek sa mnom i sve moje - tvoje je. No trebalo se veseliti i radovati jer ovaj brat tvoj bijaše mrtav i oživje, izgubljen i nađe se!'" (Luka 15,11-32)
Duhovna arogancija, takmičarski duh, ljubomora, pristranost, samodopadna superiornost i podobnost krasila je vjerske učitelje onog vremena čijim je grijesima Isus posvetio najviše pažnje jer su to bili ljudi visoke odgovornosti koji su trebali poučavati narod o najuzvišenijim temama i otkrivati prirodu Božjeg karaktera.
Na žalost ljudska tragedija obuhvaća istinu da su ljudi koji se bave duhovnim temama skloni posrnuti čak i dublje u ponor otuđenja u neiskrenu, površnu, generičku zainteresiranost lišenu topline i prisnosti, lišene jednostavnosti odnosa u ljubavi. Vjerski učitelji onog vremena su osjećali veliku čast što su izabrani od Boga i ljudi za najuzvišeniji poziv na zemlji – poučavanje o božanskoj ljubavi i Božjem planu spasenja. Smatrali su se izabranicima Božjim po nasljednom redu Levijeva plemena koje je bilo jedino određeno za svećeničku službu između dvanaest izraelskih plemena.
U svojoj zasljepljenosti i opčinjenosti samima sobom, gradili su autoritet pred ljudima na isti način kako ga grade ljudi koji ne poznaju Božji karakter niti imaju svijest o Bogu. Sakrivajući prave istine o međuljudskoj odgovornosti i suživotu oni su isticali da je znanje o duhovnim stvarima privilegija naučenih u specijaliziranim ustanovama a na to su još dodatno stavljali teret na neuk narod propisima koje Bog nikada nije izrekao.
Oni su bili prvi kad se radilo o promišljanju o Božjim stvarima koje su čitali i komentirali iz Pisma i prvi u javnom iskazivanju pobožnosti, ali u praktičnom životu oni su bili siromašni, slijepi i bolesni a da toga nisu bili ni svjesni.
Dok su za sebe držali da su čisti i ispravni pred Bogom oni su poklapali narod njihovim grijesima i držali ih u pokornosti, pa i samom Isusu su prigovarali da nema pravo poučavati o Božjim stvarima jer se druži s grešnicima i nije iz njihovih redova.
Na temeljima manipulacije usadili su svijest u narodu da nitko ne može direktno pristupiti proučavanju Pisma već treba biti poučen od njih samih. Isticali su da su legitimni posrednici između Boga i ljudi, izabranici Božji. Duhovni elitizam je blokirao jednostavno proslijeđivanje znanja iz ljubavi a nametnuta potreba za njihovim posredništvom i vođenjem je sve više uzimala maha. U narodu su gajili najamnički odnos prema Bogu jer takav odnos zahtjeva posredništvo a od posredovanja se ugodno živjelo.
Začuđeni Isusovom bliskošću s narodom te poznavanjem, razumijevanjem i tumačenjem Pisma, osjećali su se ugroženim jer su bili financirani od strane naroda koji je sada imao sve veće povjerenje prema novom učitelju koji nije imao plaću za posao kojeg je radio a činilo se da ga radi bolje od njih. Isto tako osjećali su se uvrijeđeni jer ovaj novi učitelj nije pokazivao težnju da se zbliži s njima – duhovnom elitom.
Zavist je rasla i natjerala ih da poduzmu sve da ocrne, blokiraju i fizički uklone „samozvanog“ Mesiju.
Isusova priča o izgubljenom sinu otkriva Božji odnos prema posrnulom čovječanstvu, prema svakom pojedincu koji se otuđio od izvora života i krenuo svojim putem. Ova priča otkriva kolika je Božju ljubav prema izgubljenom odmetnutom čovječanstvu ali u isto vrijeme otkriva podmuklu zabludu koja se ukorijenila u onima koji sebe smatraju povlaštenima kad je u pitanju spasenje i Božja naklonost.
Izrael je bio izabrani narod, izabran po obećanju herojima vjere Abrahamu, Izaku i Jakovu.
"Ta ti si narod posvećen Jahvi, Bogu svome; tebe je Jahve, Bog tvoj, izabrao da među svim narodima koji su na zemlji budeš njegov predragi vlastiti narod. Nije vas Jahve odabrao i prihvatio zato što biste vi bili brojniji od svih naroda - vi ste zapravo najmanji - nego zato što vas Jahve ljubi i drži zakletvu kojom se zakleo vašim ocima. Stoga vas je Jahve izveo jakom rukom i oslobodio vas iz kuće ropstva, ispod vlasti faraona, kralja egipatskog." (Ponovljeni zakon 7,7-8)
Božji plan je bio da zaboravljenu istinu o sebi objavi cijelom svijetu preko jednog naroda, da ga moralno očisti, posveti i uzdigne njihovu svijest o svakodnevnoj potrebi da grade odnos s Njim, da bi taj narod bio na ugled svim ostalim narodima na zemlji. Međutim oni su riječ „izabrani“ krivo shvatili. S vremenom se pokazalo da su na okolne narode gledali s prezirom dok su veličali svoj identitet i pripadnost.
To je posebno bilo izraženo u Isusovo vrijeme kad su ljudi i žene iz miješanih brakova smatrani nedostojnima Božje naklonosti i spasenja a kamo li pripadnici okolnih neznabožačkih naroda kojima se nije ni pomišljalo pričati istinu o pravome Bogu i spasenju. U svojoj duhovnoj i nacionalnoj aroganciji doživjeli su totalni promašaj u odnosu na Božji naum.
„Da li je stariji brat postao svjestan svog zlog, nezahvalnog duha? Da li je shvatio da je izgubljeni sin i dalje njegov brat iako se ponašao nedolično? Da li se stariji brat pokajao zbog svoje ljubomore i tvrdoće srca? O tome Krist ništa ne govori. Budući da se priča upravo događala, Kristovi slušatelji su mogli pogađati kakav će joj ishod biti.
Stariji sin je prikazivao neobraćene Židove Kristovog doba, ali i farizeje svih vremena koji su s prijezirom gledali na one koje su smatrali grešnicima. Smatrali su se pravednima, jer nisu pali u najdublje poroke. Krist se sukobio s tim cjepidlakama na njihovom tlu. Kao i stariji sin, i oni su uživali posebne prednosti pred Bogom. Smatrali su sebe sinovima u Božjem domu, ali su bili nadahnuti najamničkim duhom. Radili su, ali ne iz ljubavi, već zato što su se nadali nagradi. Bog je u njihovim očima bio strogi poslodavac. Oni su vidjeli kako Krist poziva carinike i grešnike da prime obilan dar Njegove milosti — dar koji su rabini htjeli osigurati sebi teškim radom i pokorama — pa su bili uvrijeđeni. Povratak izgubljenog sina, koji je očevo srce ispunio radošću, njih je samo pokrenuo da postanu ljubomorni.
Očev prigovor starijem sinu nježni je poziv koji Nebo upućuje svim farizejima. “Sve je moje tvoje” — ne kao plaća, već kao dar. Kao i izgubljeni sin, i vi ga možete primiti jedino kao nezasluženi dar Očeve ljubavi.
Vlastita pravednost navodi ljude da ne samo pogrešno prikazuju Boga, već i da budu hladnoga srca i kritizerski raspoloženi prema svojoj braći. Stariji sin, u svojoj sebičnosti i ljubomori, bio je spreman vladati svojim bratom, kritizirati svaki njegov potez i optužiti ga i za najmanji nedostatak. On je tražio svaku pogrešku svojega brata i svaki je njegov pogrešni postupak preuveličavao. Na taj bi način pokušao opravdati svoj nepomirljivi duh. I danas mnogi čine istu stvar. Dok neka duša vodi svoje prve bitke protiv poplave kušnji, oni stoje po strani, tvrdoglavi, samovoljni, puni prigovora, optuživački raspoloženi. Oni sebe mogu smatrati Božjom djecom, ali djeluju nadahnuti sotonskim duhom. Svojim ponašanjem prema svojoj braći ovi tužitelji stavljaju sebe u položaj u kojemu ih Bog ne može obasjati svjetlošću sa svojeg lica.
Mnogi se stalno pitaju: “S čime ću doći pred Jahvu, hoću li pasti ničice pred Bogom Svevišnjim? Hoću li doći preda nj sa žrtvom paljenicom, s teocima od jedne godine? Hoće li mu biti mile tisuće ovnova, tisuće tisuća potoka ulja?” Međutim, “objavljeno ti je, čovječe, što je dobro, što Jahve traži od tebe: samo činiti pravicu, milosrđe ljubiti i smjerno sa svojim Bogom hoditi.” (Mihej 6,6-8)
Ovo je služba koju je Bog odabrao — “kidati okove ne¬pravedne, razvezivat spone jarmene, puštati na slobodu potlačene, slomiti sve jarmove; podijeliti kruh svoj s gladnima, uvesti pod krov svoj beskućnike, odjenuti onog koga vidiš gola, i ne kriti se od onog tko je tvoje krvi.” (Izaija 58,6.7) Kada sebe promatramo kao grešnike koji su spašeni jedino ljubavlju našeg nebeskog Oca, tada ćemo osjećati nježnu sućut prema bližnjima koji pate u grijehu. Tada nećemo više bijedu i pokajanje dočekivati ljubomorom i prijekorima. Kad se led sebičnosti otopi u vašem srcu, tada ćete se složiti s Bogom i dijeliti s Njim radost spašavanja izgubljenih.
Istina je da vi sebe smatrate Božjom djecom; ali ako je ta tvrdnja istinita, onda će onaj koji bijaše “mrtav i opet oživje, bijaše izgubljen i nađe se” doista biti “tvoj brat”! On je povezan s tobom najčvršćim vezama jer ga Bog priznaje kao svojeg sina. Odbiješ li svoje srodstvo s njim, pokazuješ da si samo najamnik u kući, a ne dijete u Božjoj obitelji.
Ukoliko se ne pridružiš iskazivanju dobrodošlice izgubljenima, radost će se nastaviti, otkupljeni će dobiti svoje mjesto kraj Oca i u Očevom djelu, ati ćeš ostati u tami, iz¬van doma. “Tko ne ljubi, nije upoznao Boga, jer je Bog ljubav.”“ (1. Ivanova 4,8)
Sama vjera u Božje postojanje nije dovoljna za spasenje, sama pretpostavka ne opravdava grešnika, ali čvrsta spoznaja i uvjerenje da je Bog ljubav je spasonosna.
Neupitna sigurnost u Božju ljubav kad ne razumijemo svijet oko nas niti naš vlastiti život, to je sila koja preobražava karakter i čini nas novim preobraženim ljudima, sinovima i kćerima Božjim spremnim za nasljedstvo – kraljevstvo nebesko i suživot s Bogom kroz cijelu vječnost.
