Izlazak
Biblijski pogled na svećeničku službu
Starozavjetni pogled na svećeničku službu
Riječ svećenik javlja se prvi put Starom zavjetu u vezi s imenom Melkisedek: „A Melkisedek, kralj Salemski, iznese kruh i vino; a on bješe svećenik Boga Svevišnjega.“(Postanak 14,18) U najstarije vrijeme svakom čovjeku je bilo dopušteno da podigne žrtvenik gdje je htio i prinosi na njemu žrtve. Otac je bio glava i svećenik u svojoj obitelji, a pravo svećenstva u obitelji se smatralo kao rođeno pravo najstarijeg sina. U centru bogoslužja je bila žrtvovana životinja koja je predstavljala predsliku Spasitelja koji će doći na ovaj svijet i dati svoj život u zamjenu za život pokajanog grešnika. Na taj način je održavana nada o izbavljenju iz ropstva grijeha, a čovjek je bio izmiren s Bogom. Ovaj sistem obiteljskog svećenstva je funkcionirao sve dok se ljudi nisu počeli udruživati i osnivati moćne polise i države.
Otpali grešnici željni moći su sklapali saveze i širili granice svojih kraljevstva progoneći brojčano slabije od sebe. Među progonjenima su bili i istinski posvećeni ljudi. Vjernim pojedincima je prijetila opasnost od istrebljenja, stoga je Bog između Kanaanaca, Akađana, Sumerana, Egipćana, Babilonjana i drugih naroda odlučio podići narod koji će mu biti vjeran i širiti pravu istinu o Njemu i Njegovom karakteru. Bog je rekao Abrahamu: „Idi iz svoje zemlje, od svoga roda i doma očeva, u zemlju koju ću ti pokazati. I učinit ću od tebe velik narod, i blagosloviti te i ime ti uzveličati: i ti ćeš biti blagoslov. Blagoslovit ću one koji tebe blagoslivljaju i prokleti onoga tko tebe proklinje: u tebi će biti blagoslovljena sva plemena zemlje.“ (Postanak 12,1-3) Abraham je napustio rodni Ur i vjerom krenuo u nepoznato. Bog je bio vjeran obećanju i po Abrahamu je podignuo Izrael, jedan narod koji je trebao biti svjetlo u tami ovoga svijeta.
Nakon izlaska Izraela iz Egipta, Bog je dao upute da mu sagrade Svetiše kako bi prebivao među svojim narodom. U Svetištu je izabrano svećenstvo trebalo vršiti posredničku službu između Boga i njegovog naroda. Bog je očito namjeravao da Mu u Svetištu služe predstavnici iz svih 12 izraelskih plemena, no Izrael je otpao od Boga poklonivši se pred zlatnim teletom pod Sinajem, osim Levijeva plemena koje je ostalo vjerno Gospodinu. (Izlazak 32,25-29) Zbog toga su umjesto prvorođenaca u Izraelu za službu u Svetištu izabrani leviti (Brojevi 3,11-13; 8,16-18). Svećeništvo u užem smislu je postalo nasljedno i pripadalo je isključivo Aronovoj obitelji (Brojevi 18,6.7), dok je ostatak Levijevog plemena služio u obavljanju ostalih poslova u Svetištu.
Valja zapaziti da je sam Bog izabrao svećenstvo čije su glavne odgovornosti bile vjerske naravi: da budu posrednici između Boga i ljudi. Svakodnevna posrednička služba u Svetištu, zvana tamid, sastojala se u prinošenju žrtava i škropljenju krvlju, čišćenju svijećnjaka, prinošenju tamjana na kadionom oltaru te postavljanju kruhova, a jednom godišnje je Veliki svećenik ulazio u Svetinju nad Svetinjama pribaviti očišćenje za cijeli izraelski narod i Svetište (Izlazak 29,38-42; 27,20-21; Levitski zakon 16) Svećenici su se smatrali Božjim glasnicima, te su bili zaduženi da čuvaju učenje Svetoga pisma.(Malahija 2,7)
Novozavjetni pogled na svećeničku službu
Što Novi zavjet uči o svećeničkoj službi? Pripada li svećenička služba podučavanoj grupi ljudi? Postoji li Bogom odabrano novozavjetno svećenstvo? Je li ono onda postavljeno da posreduje između Boga i ljudi? Poslanica Hebrejima se bavi razlikama Prvog i Drugog Saveza, nama poznatijih Starog i Novog Saveza, te u njoj možemo pronaći odgovore na ova pitanja. Da bismo shvatili ovu temu, potrebno je razumjeti koncept starozavjetnog Svetišta(opisan u drugom članku) i odnos između Starog i Novog Saveza jer je Stari zavjet bio predslika onoga što će se dogoditi u budućnosti.
Starozavjetni prorok Jeremija 600 godina prije Kristova rođenja nagovještava da će u budućnosti biti sklopljen Novi Savez: „Evo, dolaze dani“, govori Gospodin, „kada ću sklopiti novi savez s domom Izraelovim i s domom Judinim: ne kao savez što sam ga sklopio s njihovim ocima u dan kada ih uzeh za ruku da ih izvedem iz zemlje egipatske, moj savez koji su oni prekršili, premda im bijah mužem“, govori Gospodin. „Nego ovo će biti savez koji ću sklopiti s domom Izraelovim: Nakon tih dana stavit ću zakon svoj u nutrinu njihovu i upisati ga u srca njihova; i bit ću Bog njihov, a oni će biti moj narod.“(Jeremija 31,31-33) U poslanici Hebrejima, pisac komentira ovaj tekst i kaže: „Jer da je onaj prvi savez bio besprijekoran, ne bi se tražilo mjesta za drugi“...“U tome što [Jeremija] spominje “novi savez“, zastarjelim je učinio onaj prvi. A ono što stari u zastarijeva, blizu je nestanku.“ (Hebr 8,7.13) Stari savez je bio sklopljen s tjelesnim Izraelom, potomcima Abrahamovim. Božji plan je bio da preko Izraela ostali narodi koji nisu bili potomci Abrahamovi, dobe pravu istinu o Bogu, pokaju se i pristupe izraelskom narodu. Izrael je konstantno podbacivao u misiji svjedočenja svijetu, stoga mu je Bog po proroku Danielu odredio vrijeme da se obrati i pripremi za dolazak Mesije, onoga na koga je cijela starozavjetna služba u Svetištu ukazivala. Izrael nije prepoznao vrijeme pohođenja te je kao narod odbacio Isusa Krista. Stoga ovaj Novi savez nije više sklopljen s jednim narodom, kao što je to bio slučaj s Izraelom, već je sklopljen sa svim pojedincima koji vjerom osobno prihvaćaju zavjetni odnos s Isusom Kristom, i koji čine zajedništvo vjernika-crkvu.
Kršćanska crkva je po apostolu Pavlu duhovni Izrael. Sva obećanja dana Abrahamu i drevnom Izraelu, po vjeri pripadaju onima koji su prihvatili Krista kao osobnog Spasitelja i čiji životi svakodnevno svjedoče o živoj i stvarnoj vjeri. U Novom Savezu više „nema ni Židova, ni Grka, nema ni roba ni slobodnjaka, nema ni muško ni žensko: jer ste vi jedan u Kristu Isusu. A ako ste Kristovi, onda ste Abrahamovo sjeme i baštinici po obećanju.“(Galaćanima 3,28-29) Iako mi danas nismo semiti, tjelesni potomci Abrahamovi, mi smo Abrahamovi potomci i duhovni Izrael po vjeri u Isusa Krista.(Galaćanima 3,6.7)
Starozavjetni Izraelci su u vrijeme Krista uzdizali svoje vjersko porijeklo, svoju tradiciju, držali su se posebnim narodom na zemlji i prezirali sve ljude ostalih vjera i nacionalnosti smatrajući ih psima. Kao takvi, svojim primjerom su otkrivali sotonski karakter, a ne Božji. Ista zamka tradicionalizma i formalizma leži pred današnjim kršćanima. I ne samo da leži, već je gotovo sav kršćanski svijet uhvaćen u tu zamku i sramoti Boga kao što su to drevni Izraelci činili. Vjerski i nacionalni ponos, uzdizanje korijena i predaje, mržnja i netrpeljivost prema neistomišljenicima i ljudima drugih svjetonazora, svi ti pred Bogom ogavni grijesi su samo prikriveni religijskom formom. Ispunjavajući forme i običaje, današnji čovjek zavarava i umiruje svoju savjest. Držeći tradiciju, smatra se pomirenim s Bogom i pravednim čovjekom, a ustvari spasenje traži u ritualima koje upražnjuje. Zbog istih grijeha je drevni Izrael otpao. Bog u Novom zavjetu naglasak stavlja na iskrenu duhovnost i dobrotu srca, a ne na formu kao što su to Izraelci u svome otpadu činili. Izraelci nekada, a kršćani danas će u točnosti ispuniti svoje zavjete Bogu, održati blagdane, hodočastiti, nebrojeno puta izgovoriti napamet naučene molitve i udijeliti novčane darove. S druge strane, ti isti ljudi koji se predstavljaju Kristovim učenicima će biti lišeni Božje ljubavi i svake empatije prema drugome čovjeku. Bog s čovjekom želi uspostaviti živi i iskreni odnos koji se temelji na potpunom predanju Bogu kao što se muškarac i žena u braku u potpunosti predaju jedan drugome. On želi odnos s nama kakav je i Isus imao s njim. Isus je molitvom svakodnevno održavao zajednicu s Ocem. U molitvi je tražio snagu za idući dan, u molitvi se pripremao za dužnosti koje su ga čekale, u molitvi se sjećao svih koji su u potrebi ili u borbi s grijehom. Njemu je molitva bila disanje duše kojim je održavao odnos s Ocem i život na zemlji bi mu bio nezamisliv bez nje. Isus kaže da će se „istinski vjernici klanjati Ocu u duhu i istini, jer takve vjernike traži Otac.“(Ivan 4,23) Kristu je bilo sasvim prirodno održavati vezu s Ocem, no nama grešnim bićima je lakše sakrivati svoju sramotu od Boga i ne imati odnos s njim, nego se u potpunosti predati i otvoriti svoje srce. Bog želi uspostaviti novi odnos s nama, želi da se pokajemo i priznamo svoju sramotu i ostavimo svoje grijehe; svoj veliki ego, ponos, nemarnost prema zdravlju, mržnju prema drugima, seksualnu opsjednutost i da u zajednici s Njim obraćena srca ljubimo jedni druge, budemo ponizni, blagi, uvijek spremni na dobro, hrabri, strpljivi, krotki, nepokolebljivi u istini i uvijek revni Bogu. Bog nam je ostavio primjer kako da živimo kao duhovni Izrael, u životu svojega Sina, Isusa Krista. Proučavajući u Svetome Pismu Isusov nesebičan život ljubavi i brige za drugog, čeznemo za istim životom kakvim je on živio. Bog je obećao da će nam dati svoga Duha bez mjere samo ako ga zatražimo te će nas osposobiti za smislen i ispunjen život kakav priliči jednom učeniku Isusa Krista.
Sada ćemo vidjeti kako su neke slike iz Starog zavjeta doživjele ispunjenje u Novom zavjetu u osobi Isusa Krista. Kao novozavjetni duhovni Izrael, moramo imati Bogom odabrano svećenstvo koje posreduje za nas. U Kristu „imamo takvog velikog svećenika koji je sjeo zdesna prijestolju Veličanstva u nebesima, kao bogoslužitelj svetinje i istinskog Šatora što ga je podigao Gospodin, a ne čovjek.“ “Imajući dakle, uzvišenog velikog svećenika, koji je prodro u nebesa, Isusa, Sina Božjega, čvrsto držimo vjeru koju ispovijedamo. Jer nemamo velikog svećenika koji ne bi mogao suosjećati s našim slabostima, nego iskušavanog u svemu poput nas, no bez grijeha.“(Hebrejima 4,14.15; 8,1.2) Apostol Pavao uči da postoji samo „jedan Bog i jedan posrednik između Boga i ljudi, čovjek Krist Isus, koji je sebe samoga dao kao otkupninu za sve, za svjedočanstvo u svoje vrijeme.“(1. Timoteju 2,5.6) Isus Krist trenutno posreduje za nas u nebeskom Svetištu i vrši službu pomirenja. Svatko od nas vjerom može uputiti molitvu Bogu i razgovarati s njime o blagoslovima koje smo primili, uputiti zahvale, tražiti snagu u borbama koje vodimo, priznati slabosti i reći sve što nam je na srcu, a Krist će se pobrinuti da naše nesavršene riječi budu pred Bogom prikazane kao savršenima. Trenutno je cijelo nebo zaokupirano onime što se događa na našoj planeti i budnim okom prati posljednje događaje povijesti naše zemlje, a o ovoj brizi i ljubavi nam upravo svjedoči istina o nebeskom Svetištu i velikosvećeničkoj službi Isusa Krista. Dok mi lutamo kao ovce ovim svijetom, Krist svim srcem želi da se svatko od nas obrati i dođe k njemu kao Pastiru koji nas traži i Spasitelju koji čezne da nas oslobodi od grijeha te dao snagu živio pobjedonosnim i grijehom nesputanim životom. Kakve li ljubavi prema palom ljudskom rodu, a mi tako često pitamo postoji li Bog, a ako postoji, brine li uopće za nas. Netko je rekao da su i grešnik i pobožan čovjek udaljeni od Boga jednu molitvu, stoga mu slobodno možemo pristupiti s punim pouzdanjem.
Novi zavjet ne poznaje nikakvo drugo posredništvo između Boga i ljudi, osim posredništva Isusa Krista kao našeg nebeskog velesvećenika. Isusu Kristu, kao prvorođencu Božjem od mrtvih, uskrsnućem pripada svećenička služba Novog zavjeta kao što je najstarijem sinu pripadalo pravo svećenstva u vrijeme Starog zavjeta. (Hebrejima, 1. i 2. poglavlje) Aron je kao levit bio odabran i pozvan u svećeničku službu zbog toga što su leviti proslavili Boga čvrsto se držeći istine u trenutku velikog otpada, „tako ni Krist nije proslavio samoga sebe da bude učinjen velikim svećenikom, nego onaj [Otac] koji mu je rekao: „Ti si Sin moj ja te danas rodih“. Kao što i na drugom mjestu reče: „Ti si svećenik zauvijek po redu Melkisedeku.“ (Hebrejima 5,1-6) Krist je u svojim svakodnevnim postupcima otkrio Božji karakter. Njega je u svakom činu pokretala ljubav i iskreno zanimanje za drugog čovjeka. Stoga ga je Otac odabrao i pozvao da bude Veliki Svećenik Novoga Saveza.
Osobna odgovornost
Novi zavjet nas uči jedino o posredničkoj službi Isusa Krista i ničijoj drugoj. Krist je odabran od Boga i ima pravo na svećenstvo jer je Očev prvorođenac. Postavlja se pitanje zašto danas susrećemo ljude odjevene u haljine specifičnog izgleda, koji nam se predstavljaju svećenicima Božjim? Zašto tako olako priznajemo autoritet tih ljudi i prihvaćamo njihovo naučavanje kada naša shvaćanja religije i crkve nisu išla dalje od općeprihvaćenih formi i običaja? Zašto dopuštamo ljudima da određuju što je Božja volja samo zato što su navodno završili školu za službu koju obavljaju? Čak i kada smo osvjedočeni u licemjerstvo i grijehe crkve, zašto olako odbacujemo i Boga? Ovo su pitanja na koja svaki pojedinac mora odgovoriti ovoga života, jer će jednog dana morati odgovarati za svoj život i stavove pred Bogom. Božja riječ je mač koji sječe duboko u naš ego, ponos, lažnu ljubav, lažni moral, lažnu pravednost, lažnu religioznost, pa tako i lažno svećenstvo. Mnogima je lakše vjerovati da će sve biti u redu ako osobnu odgovornost za svoj život i postupke prepuste kvazikvalificiranim osobama koji se predstavljaju posrednicima pred Bogom. Ovdje nije riječ o prepuštanju nebitnih stvari drugim ljudima da odlučuju, već o prepuštanju sadašnjeg i vječnog života. Što ćemo izabrati, imati će vječne posljedice, a Biblija nas upozorava da svoje spasenje ne stavljamo u ruke drugog čovjeka. „Ne uzdajte se u knezove, u čovjeka od kog nema spasenja!“ Ovako govori Jahve: „Proklet čovjek koji se uzdaje u čovjeka, i slabo tijelo smatra svojom mišicom, i čije se srce od Jahve odvraća. Jer on je kao drač u pustinji: ne osjeća kad je sreća na domaku, tavori dane u usahloj pustinji, u zemlji slanoj, nenastanjenoj. Blagoslovljen čovjek koji se uzdaje u Jahvu i kome je Jahve uzdanje.“(Psalam 146,3; Jeremija 17,5-7) Što si TI izabrao?
