Izlazak
Istina o ustroju prve kršćanske crkve
Na temelju ozračja koji vlada u suvremenim crkvama stječemo pogrešan utisak o tome kako bi prava crkva trebala ustrojena. Kada bismo upoznali prve kršćane, začudili bi se jednostavnošću prve crkve i ljubavi koja je vladala među vjernicima. Vidjeli bismo nešto što je veoma primamljivo za svako ljudsko srce. No što se dogodilo da se današnja duhovnost često poistovjećuje s jednotjednim odlaskom u građevine gdje je puno ljudi, ali malo zajedništva?
Ako Novi zavjet isključivo uči o posredničkoj službi Isusa Krista, zašto danas postoje ljudi odjeveni u haljine koji nam se predstavljaju kao Božjim predstavnicima na zemlji? Uostalom, pošto Biblija ne uči o nikakvom svećeničkom posredništvu između Boga i ljudi osim posredništva Isusa Krista, kako su onda prve crkve bile ustrojene i funkcionirale te kako se dogodila promjena prvih crkava u crkvene strukture kakve danas vidimo?
Prva kršćanska crkva
Prva crkva je bila daleko od zajednice ljudi koji dolaze jednom tjedno na bogoslužje i ostatak tjedna žive sami u svom svijetu. Prve crkve su bile dinamične zajednice ljudi koji su se sastajali svakodnevno. Družili su se zajedno, jeli, proučavali Sveto Pismo i dovodili druge ljude Kristu. Iako će vam ovo biti iznenađujuće, prve crkve su se skupljale u kućama običnih vjernika, a ne u ukrašenim hramovima. U kućnim crkvama su se gradili kvalitetni i topli međuljudski odnosi.
Pismo nam kaže sljedeće o prvoj crkvi: “A mnoštvo onih koji su povjerovali bijaše jedno srce i jedna duša; i nijedan od njih nije svojim nazivao ništa od onoga što je posjedovao, nego im sve bijaše zajedničko... Doista nitko među njima nije oskudijevao... I bijahu postojani u apostolskom nauku, i zajedništvu, i u lomljenju kruha, i u molitvama. .. Uživali su naklonost svega naroda. A Gospodin je svakodnevno pridruživao crkvi one koji su bili spašeni.“ (Djela apostolska)
Katolički teolog Hans Kung u svome u djelu „Katolička crkva“, (str. 39, naklada Alfa, 2001.) o prvoj kršćanskoj crkvu kaže sljedeće: „Pavlovske su crkve zapravo u mnogome zajednice slobodnih karizmatskih službi. Svaki kršćanin, prema Pavlu, ima svoj osobni poziv, svoj vlastiti dar Duha, posebnu svoju „karizmu“[dar] na službu zajednici. Tako u njegovim crkvama postoji čitav niz raznoraznih, pa i posve svakodnevnih karizma, službi, funkcija: u naviještanju, u skrbi o pomoći, u vođenju zajednice.“
„Različiti su darovi, a isti Duh; i različite službe, a isti Gospodin; i različita djelovanja, a isti Bog koji čini sve u svima. A svakomu se daje očitovanje Duha na korist. Doista, jednomu se po Duhu daje riječ mudrosti, drugomu riječ spoznanja po tom istom Duhu; drugomu vjera u tom istom Duhu, drugomu dari liječenja u tom jednom Duhu; drugomu čudotvorstva, drugomu prorokovanje, drugomu razlučivanje duhova, drugomu različiti jezici, drugomu tumačenje jezika. A sve to djeluje jedan te isti Duh dijeleći svakomu napose kako hoće. Doista, kao što je tijelo jedno te ima mnogo udova, a svi udovi tijela iako mnogi, jedno su tijelo - tako i Krist. Ta u jednom Duhu svi smo u jedno tijelo kršteni, bilo Židovi, bilo Grci, bilo robovi, bilo slobodni. I svi smo jednim Duhom napojeni.“ (2. Korinćanima 12,4-13) Apostol Pavao kaže da svaki pojedinac posjeduje drugi dar, odnosno jedinstvene sposobnosti kojima može služiti ljudima oko sebe, biti im na izgradnju i otkrivati im istine iz Svetoga Pisma kako bi upoznali Boga.
Kao djeca maštamo, istražujemo i pokušavamo shvatiti što nas zanima u životu, čime bi se htjeli baviti, prema čemu imamo afiniteta, čime bi smo zarađivali za kruh. Svaki čovjek je unikatan i izabire sebi svojstvenu profesiju, bila ona u domeni poljodjelstva, medicine, građevine, odgojno-obrazovnog rada ili nečeg drugog. Kao Božji predstavnici na zemlji, svoj posao moramo odrađivati najbolje što znamo i umijemo. Kakvo bi blagostanje bilo na zemlji da se ljudi vode ovim principom, da umjesto ljenčarenja na poslu marljivo odrađuju svoje dužnosti, da rade posao savjesno, da umjesto nemara pokazuju brigu u najmanjim stvarima. Na tim naoko sitnim stvarima se izgrađuje karakter. Ako je čovjek vjeran u malim stvarima, vjerojatno će biti i u velikim. Na ovaj način se razvijaju vlastite sposobnosti u svrhu zarađivanja za vlastiti život. Ako živimo ono što vjerujemo, primjerom možemo na svom radnom mjestu propovijedati evanđelje i poticati zanimanje ljudi za Krista. Kada je u pitanju vječni život, morali bi biti još temeljitiji. Svatko od nas ima dužnost pred Bogom da prepozna svoje darove i talente i učini najviše što može u svojoj domeni kako bi izgradio karakter po uzoru na Krista i radio na širenju Božjeg djela na zemlji. Ljudi koji imaju dar za sviranje i pjevanje mogu održavati koncerte na slavu Bogu, učitelji mogu poučavati vjernike o dubinama nebeskih istina i njihovoj praktičnoj primjeni, liječnici i kuhari mogu poučavati ljude zdravstvenim načelima i kuhanju kako bi se njihovo zdravlje unaprijedilo i njihovo tijelo bilo uvijek spremno na rad, a um bio bistar za širenje radosne vijesti. Ovo su samo neki primjeri kako pojedinac može razvijati svoje darove i sposobnosti u svrhu širenja evanđelja i dovođenja ljudi Kristu po uzoru na kršćansku crkvu prvog stoljeća.
Svaka crkva je imala postavljene pojedince koji su prepoznati od zajednice kao sposobni vođe i u stanju upravljati i crkvom. Za vođu crkve imamo dva različita izraza koji se upotrebljavaju kao sinonimi; „prezbiteros“ i „episkopos“. Prezbiteros doslovno znači stariji(stariješina), a označavao je izabranikov častan položaj koji mu je dodijeljen od strane zajednice, a episkopos doslovno znači nadglednik(biskup). Zašto za istu službu postoje dva termina? Zbog toga što je naziv „prezbiter“ služio kao titula za časnu službu, a „episkop“ je označavao funkciju prezbiterske časne službe.(Djela 20.17.28; Titu 1,5-9) Biskupi su kao izabrani vođe lokalne crkve bili ljudi predani Bogu, a njihov je život o tome morao svjedočiti. „Starješina mora biti besprijekoran, vjeran svojoj ženi, a djeca mu moraju biti vjernici. Nikomu ne smiju davati povoda da ih optuži za razuzdanost ili nepokornost. Nadglednik mora živjeti besprijekorno jer je Božji upravitelj. Ne smije biti samoživ, svadljiv, pijanac, nasilnik ni sklon prljavom dobitku. Mora biti gostoljubiv, dobrostiv, razborit, pravedan, svet i uzdržljiv. Mora se čvrsto držati vjerodostojne riječi učenja, mora hrabriti druge i uvjeravati protivnike u zdravo učenje.“ (Titu 1,6-9)
U teološkim krugovima za ovakav ustroj crkve se koristi termin prezbitersko-episkopski ustav crkve po kojemu su pneumatici, ljudi koje je Božji Duh osposobio za službu u crkvi, birali među sobom sposobne lidere.
Promjena crkve od zajednice ljudi vođenih Duhom Svetim u monarhiju u kojoj manjina vlada većinom
U prvom stoljeću nije postojao nikakav primat pojedinaca nad ostalima, već su svi bili jedno. Službenici i vođe crkve su bili birani po darovima i sposobnostima, a ako su zastranili, služba bi im bila oduzeta od strane crkvene zajednice. Početkom drugog stoljeća, u poslijeapostolskoj fazi kršćanske crkve, pretpostavlja se da antiohijski biskup Ignacije na putu za Rim, gdje je i umro mučeničkom smrću, piše više poslanica u kojem veliča autoritet biskupa i uvodi monarhistički episkopat kao novi ustroj crkve. Povjesničar Phillip Schaff s razlogom smatra da je veći dio tih poslanica promijenjen u narednim im stoljećima kako bi išao u prilog crkvene hijerarhije Rima. S obzirom da postoji više manuskripata koji se veoma razlikuju, ne zna se što je uistinu napisao Ignacije, a što je od pseudo-Ignacija. Osim relevantnosti samih spisa, oni podosta odudaraju od Biblije ali i drugih spisa toga vremena. Primjerice, „Ignacije“ u poslanici Smirjanima poziva na neupitnu pokornost običnom čovjeku kojeg se diže na razinu Isusa: „Neka nitko ne čini ništa bez biskupa.“, ili: „Budi potčinjen biskupu kao Isusu Kristu.“ Ovakav duh uzdizanja običnog smrtnika na razinu Isusa Krista nije u skladu s Biblijom i duhom onoga vremena: "Ne uzdajte se u knezove, ni u sina ljudskog, u kome nema spasenja." (Psalam 146,3) "Proklet bio čovjek koji se uzdaje u čovjeka, i koji tijelo čini svojom mišicom, i čije srce odlazi od Gospodina." (Jeremija 17,5)
Ova, s obzirom na težinu dokaza, pseudo-Ignacijeva krivotvorina je pokušaj da se prikaže navodno uvođenje monarhističkog episkopata već početkom drugog stoljeća. Tek je nešto prije 200. godine lionski biskup Irenej prvi formulirao teoriju o apostolskom nasljedstvu, suštinu monarhističkog episkopata u svome djelu "Protiv krivovjerja, III. knjiga". Po njegovoj tezi, apostoli su predali pravu kršćansku nauku biskupima koji su postali njihovi nasljednici. On smatra da su biskupi čuvari svete tradicije i prenositelji biskupske časti. Tokom trećeg stoljeća ugled i vlast biskupa se naglo povećavaju i oni postaju autoritativne vođe. Oko 250. godine Ciprijan izlaže teoriju monarhističkog episkopata da opravda njegovo praktično postojanje i kaže da je biskup redovni nasljednik apostola, i kao takav ima najveću vlast u crkvi i na saborima. Po monarhističkom episkopatu, biskupi pravo vodstva prenose izabranicima i podobnim ljudima, a vjernici više nemaju udio u izboru biskupa. Na ovaj način se počinje odvajati „kler“ od laika i kršiti prezbitersko-episkopalni ustroj prve kršćanske Crkve. Iako se uvodi distanca između vođa crkava i vjernika, u Ciprijanovoj strukturi nema mjesta za univerzalnog biskupa, već se vrhovna crkvena vlast nalazi u vijeću svih nadglednika ili biskupa koji se sastaju na općim crkvenim saborima i raspravljaju o aktualnim crkvenim pitanjima. U toku drugog i trećeg stoljeća nadglednici nemaju posebne haljine koje bi ih razlikovale od laika, a celibat se još ne nameće. Biskup preuzima upravljanje financijama crkve, postaje tumač nauke i na njega se gleda kao utjelovljenje prave vjere. Što je grad bio veći, što je bolje biskup čuvao stado od krivovjerja, što se bolje biskup držao u vrijeme progonstva i što je manje bilo Duhom vođenih pojedinaca, to je i ugled biskupa bio veći.
U nadolazećem 4. stoljeću su se zbili događaji koji su iz temelja promijenili kršćanstvo, a iz tog kršćanstva se uzdigla jedna crkva koja je sebe počela smatrati majkom crkvom na zemlji, dok su ostale bile njene kćeri, crkva koja je htjela ostvariti primat nad svim crkvama i postati autoritet ne samo u području religije, već i politike. Bila je to rimska crkva.
Rim su u 3. stoljeću počele pogađati svakakve pošasti. Rast nemorala, ubojstva, pljački, glad za krvoprolićem nevinih u rimskim arenama, pobune, pojava raznih kultova i sljedbi su iznutra, a ratovi provale barbarskih plemena su izvana potresle Rimsko Carstvo. Do početka 4. stoljeća, kršćani su često bili osuđivani za stanje rasula u Rimskome carstvu, stoga su protiv njih pokrenuti nemilosrdni progoni. Kristovi učenici su bili živi bacani zvijerima, kuhani u ulju, razapinjani i prolazili kroz strašne muke ne poričući vjeru i smireno dočekujući smrt. Božja sila je djelovala na te ljude, te postojanost, hrabrost i duhovni mir su bili svjedoci za mase željne krvi. Krv mučenika je bila kao sjeme koje je u srcima mnogih bilo svjedočanstvo o istinitosti kršćanske religije. Ljudi su čeznuli za nečim boljim i uzvišenijim. Njihovo srce je bilo sito idola, igara u koloseumu i cirkusu, lažnih obećanja poganskih svećenika, blještavih ceremonija, misterioznih rituala i lažne religije koji su izvana bili spektakl, no nisu imali Božju silu da promijeni život pojedinca. Što su progoni bili žešći, to se kršćanstvo brže širilo. Nema ništa novo pod suncem. Ljudi čeznu za jednostavnim životom čiji se principi mogu vidjeti jedino u ljepoti života Isusa Krista. Isto je i danas. Ljudi prazninu svojeg srca pokušavaju ispuniti svime što umiju. Odlaze po jeftina uzbuđenja na utakmice, koncerte i zabave gdje skaču, luduju i viču čime stvaraju iluziju osobne radosti, smisao traže u ispunjavanju fakultetskih i poslovnih obaveza, sportu, putovanjima, u ljudima koji ih okružuju, u pseudoduhovnosti itd. Neke stvari koje su navedene mogu biti i jesu na blagoslov, poput rada, druženja, svakodnevnog učenja itd., no one nas ne smiju odvratiti od našeg odnosa s Bogom.
Prorečeni otpad rimske crkve
Razlika prezbiterskog episkopata prve kršćanske crkve i monarhističkog episkopata uvedenog u u 3. st. je u načinu dodjeljivanja biskupske počasti. U prvoj crkvi Duhom vođeni ljudi su bili prepoznati i izabrani od strane vjernika lokalne crkve, dok se u monarhističkom episkopatu dodjeljivao od strane biskupa podobnim pojedincima. Ovim potezom se ubrzano počeo gasiti duh ranokršćanske crkve u kome je nadgledništvo bilo dodijeljena počast s obzirom na dar vjernika da upravlja i vodi. Ovim potezom se počeo razdvajati kler od laika te su se otvorila vrata strahotama srednjovjekovne crkve koju su obilježile prolivena krv jedne stotine milijuna neistomišljenika i manipulacije naroda putem straha i držanja u neznanju. Povjesničari su rimskom biskupu Lavu I. (440-461) nadjenuli ime „papa“ pravom smislu riječi zbog njegove gorljivosti u propovijedanju, revnovanju za rimsku crkvu i njegovog pokušaja da sve povijesne, pravne i „biblijske“ elemente sjedini u jednu ideju o prvenstvu Rima. S tom idejom o prvenstvu je došao 451. na sabor u Kalcedon, međutim doživio je gorak poraz jer su rimski poslanici bili uskraćeni za govor na saboru, a zahtjev za prvenstvom je odbijen.
Katolički teolog Hans Kung kaže da je Gelazije I. potom, koncem petog stoljeća, razradio Augustinov nauk o dvama carstvima u kojem „car posjeduje samo svjetovni, a papa samo svećenički autoritet. No duhovni autoritet je nadređen svjetovnom autoritetu carevu, jer je naime nadležan za posvetna otajstva te pred Bogom odgovoran za svjetovne vlastodršce... Zahtjev papinstva za vlašću je tu utemeljen teorijski.“
U 6. stoljeću, car Justinijan, najveći vladar Istočnog Rimskog carstva, je odlučio obnoviti cijelo Rimsko carstvo. Bavio se teologijom, a u povijest je ušao kao veliki zakonodavac. Mnogi povjesničari ističu da s njime počinje nova epoha u povijesti. 529. godine Justinijan izdaje Codex Iustinianeus, zbirku od dvanaest knjiga koje sadržavaju dotadašnje rimske zakone, a 534. izdaje drugo izdanje zakona koje obuhvaća Codex, Pandektes i Institucije koji zajedno sačinjavaju Codex Iuris Civilis, odnosno građanski zakon. Zakoni koje je donio nakon 534. su objavljeni pod imenom Novellae. Nijedan zakonik nije utjecao više na razvoj povijesti svijeta od zakona uvedenih za vrijeme Justinijana. Zakone koje je donio uzdižu autoritet pape i postavljaju ga sucem u svim vjerskim pitanjima, a rimska crkva postaje glava svjetske crkve. U Noveli 131, glavi 2 u vezi rimskog biskupa stoji sljedeće: „Stoga u skladu sa svim odlukama ovih Koncila, mi naređujemo da presveti Papa starog Rima bude prvi među svećenicima, a preuzvišeni arhiepiskop carigradski, ili novi Rim, zauzimati će drugo mjesto iza Svete apostolske Stolice starog Rima, koja će predsjedati nad ostalim stolicama.“ Justinijan je u Codex i Novele uvrstio vjerske zakone. Dekreti protiv krivovjerja su postali temelj na kojem će biti sazidana inkvizicija, praznici poput Božića i Uskrsa, kao i Konstantinov nedjeljni zakon iz 321. godine su silom nametnuti svim građanima.
538. godine istočnorimska vojska je napala Rim pošto su Ostrogoti vladali Rimom još od 476. godine kada je Zapadno Rimsko Carstvo doživjelo svoj krah. U ožujku 538. godine Rim je u konačnosti oslobođen, a zakoni doneseni u Novelama u vezi papstva su tada stupili na snagu. Rimski biskup je primio ovlasti kojim je postao najmoćnijim čovjekom na zemlji.
Ovim činom papstvo je formirano u obličju kakvim ga danas poznajemo, crkva koja sjedi na dvije stolice, religioznoj i političkoj. Uzvisujući se na razinu Božjeg Sina, daju si pravo da sude ljudskim srcima. Svojim posredovanjem između Boga i ljudi odbacuju Kristovu posredničku svećeničku službu. Ljudi koji se nisu htjeli podčiniti ispraznim ljudskim učenjima i dogmama, a čija su srca bila predana njihovom Spasitelju, bili su progonjeni, mučeni i ubijani. Crkva je za izvršenje kazne iskoristila svjetovnu silu. Uvukavši se u politiku brojnih zemalja, poticali su donošenje vjerskih zakona u ime građanskih, a tko god se ne bi podložio njihovom autoritetu, bio bi smatran državnim neprijateljem. Osim toga, u srednjovjekovnu crkvu je ušlo toliko poganskih svetkovina i učenja da se ona više nema pravo zvati Kristvom crkvom.
Ovaj otpad je prorečen u 6. stoljeću prije Krista od strane proroka Daniela i u 1. stoljeću u Otkrivenju strane apostola Ivana. Brojni kršćani su u sedmoj glavi knjige proroka Daniela te trinaestoj i sedamnaestoj glavi Otkrivenja, na temelju onoga što je izloženo ovdje, prepoznali ispunjenje ovih proročanstva u papskom sustavu.
Reformacija
Prvi reformatori, brojni katolici koji su se zalagali za promjenu crkve i povratku istinskim načelima evanđelja, nisu uspjeli u svojim nastojanjima radi tvrdokornosti srca i ponosa crkvenih vođa. Crkveni vođe su ustali protiv glasova koji su ukoravali grijehe i odbacili poruke za obnovom koji su brojni katolici upućivali. Mnogi su bili ekskomunicirani, izbačeni iz crkava i reformacija je krenula. Wycliff, Luther, Calvin, Zwingli, Ellen White, Wesley i brojni drugi su proučavanjem Pisma dolazili do dragocjenih istina koje su preko 1000 godina bile zakopane ispod blata ljudskih predaja i dogmi koje su bacali ljagu na pravi Božji karakter i njegovu ljubav. U 18. stoljeću, za vrijeme Napoleonove vladavine, papstvo je izgubilo sve svoje religiozne i političke ovlasti koje je imalo od 538. godine. Utjecaj koji je rimska crkva imala u srednjem vijeku je nestao 1798. godine kada je Napoleonov general Berthier ušao u Rim i svrgnuo papu s njegovog prijestolja i ukinuo brojne aktivnosti rimske crkve.
Naizgled miroljubiva, današnja rimska crkva polako vraća svoju moć koju je imala u srednjem vijeku. 1929. rimska je crkva za vrijeme fašističke vladavine Musollinija dobila zemlju i osnovala državu Vatikan. Danas živimo u vremenu u kojem je papstvo odnojelo pobjedu nad protestantskim crkvama. Protestantske crkve su zaboravile svoju prošlost i putem ekumenizma ušle u jedinstvo s crkvom koja je njihove začetnika proganjala i ubijala. Rimska crkva sve više utječe na zakonodavstvo protestanstke Amerike i Europske Unije te na taj način pokušava vratiti utjecaj koji je izgubila u 18. stoljeću. Bog danas dan po posljednji put podiže ljude koji su spremni odnijeti evanđelje i objaviti ljepotu Božjeg karaktera cijelom svijetu.
Kao što je prva crkva objavivši istinu odnijela pobjedu nad Rimskim carstvom, tako će i Božja crkva trijumfirati nad Novim svjetskim poretkom kao sveopća crkva sastavljena od brojnih kućnih zajednica diljem svijeta. Ovo je posljednja reformacija, reformacija 21. stoljeća kada će se povijest ovoga svijeta završiti. Svim ljudima je upućen poziv da u svjetlu Božje riječi preispitaju vlastita stajališta i dođu u sklad s Bogom. Pozvani smo da sudjelujemo u posljednjem objavljivanju neprolazne radosne vijesti o Bogu ovom izgubljenom svijetu.
