Izlazak
Marija - službnenica Gospodnja ili Kraljica neba?
U naslovu članka stoje dvije različite uloge koje se pripisuju Mariji, majci Isusa Krista iz Nazareta,čovjeka i utjelovljenoga Boga Svemogućega koji je radi nas i našega spasenja podnio nezamislivo poniženje, mučenje, pribijanje na križ i smrt. Kroz njegovu smrt i uskrsnuće Gospodin Bog Svesilni nam je dao neprocjenjiv dar svoje milosti i ljubavi život vječni. Bog je u Kristu nama dao neprocjenjiv dar, a dar se uvjek daruje besplatno onome koga voliš, jednostavno zato što ga voliš.
Sveto pismo zato svečano izjavljuje u Ivanovom Evanđelju(3,16.17):
"Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni. Jer Bog nije poslao svoga Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu." Ovo je sigurno jedna od najljepših ako ne i najljepša rečenica u Bibliji. Isus Krist je postao naš Otkupitelj jer je svojom smrću platio cijenu za naš život, a po svojem uskrsnuću uzašao na nebesa da kao Veliki Svećenik bude posrednik za nas pale ljude. Ako je Krist naš otkupitelj i posrednik, zašto se te titule pripisuju Mariji?
Marijine titule, kraljica neba i službenica Gospodnja, otkrivaju dvije potpuno različite uloge. Svima je poznato da kraljica ne služi nikome, a službenice služe svojim kraljevima i kraljicama. Pa od kuda onda tako oprečne i različite uloge i titule za jednu te istu osobu? Kršćanstvo, pogotovo u posljednjih 200 godina daje Mariji titule poput Kraljice neba, a u posljednjih dvadesetak o njoj se govori kao Suotkupiteljici ljudi. Postavlja se pitanje od kuda takve tvrdnje, i ono što je najvažnije mogu li se u Svetom Pismu, Božjoj objavi ljudima, naći dokazi i uporišne točke za tako velike i značajne titule koje se daju ženi koja je rodila našega Gospodina Isusa Krista?
Otvorimo sada Bibliju i pogledajmo što Pismo ima za reći; Kraljica ili Službenica?
Evanđelje po Luki nas u prvom poglavlju izvještava o događaju u kojem je anđeo Gabrijel došao navijestiti Mariji radosnu vijest, da će ona roditi dijete koje će se zvati Isus: "U šestome mjesecu posla Bog anđela Gabriela u galilejski grad imenom Nazaret k djevici zaručenoj s mužem koji se zvao Josip iz doma Davidova; a djevica se zvala Marija. Anđeo uđe k njoj i reče: "Zdravo, milosti puna! Gospodin s tobom! Na tu se riječ ona smete i stade razmišljati kakav bi to bio pozdrav. No anđeo joj reče: "Ne boj se, Marijo! Ta našla si milost u Boga. Evo, začet ćeš i roditi sina i nadjenut ćeš mu ime Isus. On će biti velik i zvat će se Sin Svevišnjega. Njemu će Gospodin Bog dati prijestolje Davida, oca njegova, i kraljevat će nad domom Jakovljevim uvijeke i njegovu kraljevstvu neće biti kraja. Nato će Marija anđelu: "Kako će to biti kad ja muža ne poznajem? Anđeo joj odgovori: "Duh Sveti sići će na te i sila će te Svevišnjega osjeniti. Zato će to čedo i biti sveto, Sin Božji. A evo tvoje rođakinje Elizabete: i ona u starosti svojoj zače sina. I njoj, nerotkinjom prozvanoj, ovo je već šesti mjesec. Ta Bogu ništa nije nemoguće!Nato Marija reče: "Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!" I anđeo otiđe od nje." (Luka 1,26-38)
Prva stvar koju bi htio da zapazimo iz ovoga teksta je "Zdravo, milosti puna! Gospodin s tobom!"
U mnogim prijevodima Biblije piše ovaj tekst milosti puna,no ako pogledamo izvorni tekst, na grčkom jeziku je upotrebljena riječ keharitomene, štodoslovno znači nadarena milošću. Neki prijevodi kažu blagodatna.U svakom slučaju ona je primalac milosti koja dolazi isključivo od Boga,što Gabrijel i potvrđuje dva retka kasnije kada kaže: "Ta našla si milost u Boga". U ovom prijevodu ona je sama po sebi puna milosti i kao takva je moze dijeliti svojim "podanicima".No ova "Biblijska Marija" vidjevši kakvu joj je zadaću Gospodin dao naziva sebe službenicom Gospodnjom i stavlja se u službu koju joj je Bog dao riječima "...neka mi bude po tvojoj riječi."
Već iz ovoga vidimo da se Biblijski koncept i teologija potpuno razlikuju od teologije koju je čovjek razvio u svom umu.
U nastavku prvog Lukinog poglavlja nalazimo riječi koje je Marija izgovorila prilikom susreta sa Elizabetom:„Tada Marija reče: "Veliča duša moja Gospodina, kliće duh moj u Bogu, mome Spasitelju, što pogleda na neznatnost službenice svoje: odsad će me, evo, svi naraštaji zvati blaženom. Jer velika mi djela učini Svesilni, sveto je ime njegovo! Od koljena do koljena dobrota je njegova nad onima što se njega boje. Iskaza snagu mišice svoje, rasprši oholice umišljene. Silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne. Gladne napuni dobrima, a bogate otpusti prazne. Prihvati Izraela, slugu svoga, kako obeća ocima našim: spomenuti se dobrote svoje prema Abrahamu i potomstvu njegovu dovijeka.“ (Luka 1,46-55)
U ovom Marijinom hvalospjevu Gospodinu možemo uočiti nekoliko vrlo važnih pojedinosti.Marija govori o Bogu koji je njen Spasitelj što znači da Marija priznaje da je grešnik i da joj je potrebno spasenje kao i svim drugim ljudima. Također možemo uočiti i njezinu poniznost duha koji veliča Boga i negova silna dijela kroz povijest Izraela.Htio bi da pogledamo jos nekoliko stihova koji govore o tome da je Isus imao bracu i sestre sto nam sugerira da je Marija živjela život obična covjeka i da dovodi u pitanje tezu koju neke kršćanske zajednice imaju u svom vjerovanju a radi se o pojmu "Vazda djevica".
"I otišavši odande, dođe u svoj zavičaj. A doprate ga učenici. I kada dođe subota, poče učiti u sinagogi. I mnogi što su ga slušali preneraženi govorahu: "Odakle to ovome? Kakva li mu je mudrost dana? I kakva se to silna djela događaju po njegovim rukama? Nije li ovo drvodjelja, sin Marijin, i brat Jakovljev, i Josipov, i Judin, i Šimunov? I nisu li mu sestre ovdje među nama?" I sablažnjavahu se o njega."(Marko 6,1-3) Sveto Pismo nam kaže da je Krist imao braću i sestre. Nameće nam se pitanje, jesu li ta djeca iz Marijinog braka s Josipom koju je dobila nakon rođenja s Isusom, ili su to Josipova djeca iz njegovog prvog braka? Nemamo jasnih dokaza niti za jednu tvrdnju jer nam Pismo o tome ništa eksplicitno ne govori, ali u Mateju 1,25 stoji: „I ne upozna je dok ne rodi sina. I nadjenu mu ime Isus.“ Ovaj redak nam ukazuje da su Marija i Josip nakon Isusova rođenja imali normalan bračni odnos kao i svi drugi bračni parovi, te da dogma o Marijinom „vazda“ djevičanstvu nije u skladu s biblijskim učenjem.
Nameće se jedno jako važno pitanje. Na temelju čega je kršćanska crkva razvila svoje dogme o Mariji i otišla tako daleko da je danas uloga Marije postavljena na mjesto odmah do Isusa Krista? Kao što vidimo, taj temelj nikako ne može biti Sveto Pismo jer ono nedvosmisleno govori o Mariji kao poniznoj, skromnoj,službenici Gospodnjoj. Novi zavjet je izrazito Kristocentričan i ne daje nikakve jasne dokaze na temelju kojih bi se razvijale Marijanske dogme.U Svetom pismu ne postoje retci koji govore o Marijinim zaslugama u veličanstvenom planu spasenja, osim već spomenutih u kojima Marija prihvaća ulogu koju joj je Bog namijenio kao majci djeteta koje će jednoga dana kad odraste ponijeti grijehe cijeloga svijeta i svih ljudi koji su ikada živjeli na ovoj planeti, uključujući i samu Mariju.Na kraju krajeva Isus je Stvoritelj neba i zemlje,Isus je uzrok postojanja svih živih bića pa tako i Marije što znači da ona nema udijela u činu spasenja osim već spomenutoga ranije u tekstu.
Biblija nam jasno kaže da nema drugog izvora informacija iz kojeg možemo crpiti znanje i vjerovanja. Čitajući i proučavajući Pismo vidimo da je kroz povijest bilo nekoliko ljudi koje je Bog uzeo k sebi sa ovoga svijeta . To su bili Henok(Post.5.22-24) i Ilija(2.Kraljevi.2;1, 2;11). Ako je Marija uznesena na Nebo po nekim kršćanskim zajednicama, zašto onda u Pismu nema niti jednog retka koji bi potvrdio taj događaj?
Ako se Marijino uznesenje zaista i dogodilo, ne bi li Bog u svojoj mudrosti ostavio pisani trag kao što je rečeno o Božjim slugama Henoku i Iliji Tišbijcu? Zar bi nas naš Svemogući i Sveznajući Gospodin Bog pustio u neznanju oko tako važne istine? Bog nam jasno u svojoj Riječi govori da provjeravamo "duhove"(1.Ivanova 4,1-6, 1. Solunjanima 5,19-21), odnosno da sva učenja podvrgnemo testu slažu li se s Pismom. Ne slažu li se, upozoreni smo da ih odbacimo.
Pismo kaže:
" Odgovori mu Isus: "Ja sam Put i Istina i Život: nitko ne dolazi Ocu osim po meni. Da ste upoznali mene, i Oca biste moga upoznali. Od sada ga i poznajete i vidjeli ste ga. Kaže mu Filip: "Gospodine, pokaži nam Oca i dosta nam je!Nato će mu Isus: "Filipe, toliko sam vremena s vama i još me ne poznaš?" "Tko je vidio mene, vidio je i Oca. Kako ti onda kažeš: `Pokaži nam Oca`? Ne vjeruješ li da sam ja u Ocu i Otac u meni? Riječi koje vam govorim, od sebe ne govorim: Otac koji prebiva u meni čini djela svoja. Vjerujte mi: ja sam u Ocu i Otac u meni. Ako ne inače, zbog samih djela vjerujte".(Ivan 14,6-11)
Dječice moja, ovo vam pišem da ne griješite. Ako tko i sagriješi, zagovornika imamo kod Oca -Isusa Krista, Pravednika.I on je pomirnica za grijeha naše, i ne samo naše, nego i svega svijeta.po ovom znamo da ga poznajemo: ako zapovijedi njegove čuvamo.Tko veli: "Poznajem ga", a zapovijedi njegovih ne čuva, lažac je, u njemu nema istine.A tko čuva riječ njegovu, u njemu je zaista savršena ljubav Božja. Po tom znamo da smo u njemu.(1.Ivanova 2,1-5)
"Ta znate da od svog ispraznog načina života, što vam ga oci namriješe, niste otkupljeni nečim raspadljivim, srebrom ili zlatom, nego dragocjenom krvlju Krista, Jaganjca nevina i bez mane.On bijaše doduše predviđen prije postanka svijeta, ali se očitova na kraju vremena radi vas."(1.Petrova1,18-20)
"A on, jer ostaje dovijeka, ima neprolazno svećeništvo. Zato i može do kraja spašavati one koji po njemu pristupaju k Bogu - uvijek živ da se za njih zauzima. Takav nam Veliki svećenik i bijaše potreban - svet, nedužan, neokaljan, odijeljen od grešnika i uzvišeniji od nebesa koji ne treba da kao oni veliki svećenici danomice prinosi žrtve najprije za svoje grijehe a onda za grijehe naroda. To on učini jednom prinijevši samoga sebe."(Hebr.7,24-27)
"Zar mi danas odgovaramo zbog dobra djela učinjena bolesnu čovjeku? Po kome je ovaj spašen? Neka bude znano svima vama i svemu narodu Izraelovu: po imenu Isusa Krista Nazarećanina, kojega ste vi raspeli, a kojega Bog uskrisi od mrtvih! Po njemu ovaj stoji pred vama zdrav! On je onaj kamen koji vi graditelji odbaciste, ali koji postade kamen zaglavni. I nema ni u kome drugom spasenja. Nema uistinu pod nebom drugoga imena dana ljudima po kojemu se možemo spasiti."(Djela Ap.4,9-12)
"Jer jedan je Bog, jedan je i posrednik između Boga i ljudi, čovjek - Krist Isus, koji sebe samoga dade kao otkup za sve." (1.Timoteju 2,5-6)
"A ja sam Jahve, Bog tvoj sve od zemlje egipatske: drugog Boga osim mene ne ljubi! Osim mene nema spasitelja."(Hošea 13,4)
"Ovako govori kralj Izraelov i otkupitelj njegov, Jahve nad Vojskama: "Ja sam prvi i ja sam posljednji: osim mene Boga nema. Tko je kao ja? Nek` ustane i govori, nek` navijesti i nek` mi razloži! Tko je od vječnosti otkrio što se zbilo? Nek` nam navijesti što će još doći! Ne plašite se, ne bojte se: nisam li vam to odavna navijestio i otkrio? Vi ste mi svjedoci: ima li Boga osim mene? Ima li Stijene? Ja ne znam!"(Izaija44,6-8)
Biblijski tekstovi nam jasno i nedvosmisleno govore o jednom Bogu, jednom Otkupitelju, jednom Zagovorniku, koji je Posrednik između Boga i ljudi, a to je naš Gospodin Isus Krist i nitko drugi.Postavlja se logično i razumno pitanje, od kuda dolaze dogme o Marijinom božanstvu ? U Svetom pismu nemamo uporišnih točaka za takvu vrstu vjerovanja,dogme takvog karaktera su anti – biblijske i oduzimaju Isusu Kristu ono što je On svojom prolivenom krvlju stekao.
Povijesni razvoj Marijanske dogme
Bogorodica je samo jedan od naziva koji se u raznim kršćanskim crkvama pridaje Isusovoj majci Mariji. Premda se koristio i ranije, ovaj naziv službeno je prihvaćen kao važeći za čitavu Crkvu na Efeškom saboru (431.) godine. Djevica Marija, naziv je, koji je uvršten u službenu inačicu molitve Nicejsko-carigradskog vjerovanja prihvaćenog na Prvom carigradskom saboru 381. godine. Ta dogma govori o Mariji kao vazda-djevici ( eng. ever-virgin). Bila je djevica kada je začela Isusa po Duhu Svetome, bez muža pa nadalje, cijeli zemaljski život djevičanski je živjela bez spolnih odnosa.
Bezgrešno začeće Blažene Djevice Marije je katolička dogma, koja tumači da je jedinstvenom Božjom povlasticom Marija očuvana od svake mrlje istočnoga grijeha od trenutka svoga začeća. Začeta je biološkim putem od svojih roditelja Joakima i Ane. Također, Marija nije bila lišena milosti posvetne, već je bila puna milosti dobivene od Boga i živjela je život posve bez grijeha. Papa Pio IX. bulom "Ineffabilis Deus", 1854. godine. proglašava Mariju uznesenom na nebo, dušom i tijelom (lat. Assumpta).
U ranim 1990-im profesor Mark Miravalle na Franjevačkom Sveučilištu Steubenville i autor knjige „Marija: Suotkupiteljica, Posrednica, Odvjetnica“, pokrenuo je poznatu peticiju kojom je pozvao papu Ivana Pavla II koristeći papinu „nepogrešivost“ proglasi Mariju kao Su-Otkupiteljicu. Više od šest milijuna potpisa je prikupljeno u 148 zemalja svijeta, uključujući i one od Majke Tereze, Kalkute, kardinala John O'Connor u New Yorku, te drugih kardinala i biskupa. Miravalle je predsjednik Vox Populi Mariae Mediatrici, rimokatoličkog pokreta koji zahtjeva svečanu papinu definiciju duhovnog materinstva Majke Božje, Blažene Djevice Marije, kao Su-Otkupiteljicu, posrednice svih milosti, i odvjetnika za ljude.
Prvu točku nema potrebe komentirati jer samo Pismo naziva Mariju Bogorodicom, međutim ostale točke ne mogu naći svoje argumente u Svetom Pismu pogotovo ova posljednja o Marijinom Suotkupiteljstvu. Neke kršćanske zajednice bi vrlo vjerojatno ovdje odgovorile da se "Sveta Tradicija" crkvenih otaca u korelaciji sa Svetim Pismom koristi prilikom određivanja crkvenih dogmi. Međutim to nije točno, te se dokazuje Kristovim primjerom koji je odgovorio Sotoni - "Pisano je“. Teolozima, pismoznancima, književnicima i farizejima ondašnjeg vremena rekao:
" A on im reče: "Dobro prorokova Izaija o vama, licemjeri, kad napisa: Ovaj me narod usnama časti, a srce mu je daleko od mene. Uzalud me štuju naučavajući nauke - uredbe ljudske. Napustili ste zapovijed Božju, a držite se predaje ljudske. Još im govoraše: "Lijepo! Dokidate Božju zapovijed da biste sačuvali svoju predaju. Tako dokidate riječ Božju svojom predajom, koju sami sebi predadoste. I još štošta tomu slično činite."(Marko 7,6-13).
Dragi prijatelju koji budeš čitao ove retke želim da znaš, moj cilj nije napadati već govoriti istinu i ja prije nego što sam počeo čitati i proučavati Svetu Božju Riječ sam klečao pred Marijinim kipom i molio se, ali Biblija mi je otvorila oči i shvatio sam zabludu. Bio sam pun grijeha, ali one Kristove riječi Iv.8,32: "upoznat ćete istinu i istina će vas osloboditi." su zaista zasvijetlile u mom umu i srcu, istina me oslobodila. Apeliram na tvoj zdrav razum, te da se upitaš u srcu. Pitaj Gospodina tko je ta osoba koja se manifestira po cijelom svijetu sve više i više. Žena sa djetetom u naručju ne može biti naš Gospodin jer on je trijumfalno sjeo sa desne Ocu svome i dolazi u Sili suditi ovom palom svijetu.
U Svetom Pismu jasno piše:
"Njima je poslije svoje muke mnogim dokazima pokazao da je živ, četrdeset im se dana ukazivao i govorio o kraljevstvu Božjem. I dok je jednom s njima blagovao, zapovjedi im da ne napuštaju Jeruzalem, nego neka čekaju Obećanje Očevo "koje čuste od mene:Ivan je krstio vodom, a vi ćete naskoro nakon ovih dana biti kršteni Duhom Svetim.Nato ga sabrani upitaše: "Gospodine, hoćeš li u ovo vrijeme Izraelu opet uspostaviti kraljevstvo? On im odgovori: "Nije vaše znati vremena i zgode koje je Otac podredio svojoj vlasti. Nego primit ćete snagu Duha Svetoga koji će sići na vas i bit ćete mi svjedoci u Jeruzalemu, po svoj Judeji i Samariji i sve do kraja zemlje. Kada to reče, bi uzdignut njima naočigled i oblak ga ote njihovim očima.I dok su netremice gledali kako on odlazi na nebo, gle, dva čovjeka stadoše kraj njih u bijeloj odjeći i rekoše im: "Gal ilejci, što stojite i gledate u nebo?Ovaj Isus koji je od vas uznesen na nebo isto će tako doći kao što ste vidjeli da odlazi na nebo."(Djela Ap.1,3-11)
Iz ovoga teksta se može zaključiti da je Gospodin Isus Krist pobijedivši smrt, uskrsnuvši iz groba uzdignut na nebo kako bi primio Kraljevstvo od Oca, te posredovao za nas, također najavljuje svoj ponovni dolazak sa svojim svetim anđelima u sili i slavi sa ciljem uspostave vječnog kraljevstva mira.
KRALJICA NEBA
U postepenom otkrivanju „kraljice neba“ osvrnimo se najprije na biblijski tekst, te pogledajmo što govori pismo koje je temelj naše kršćanske vjere. Mariju niti na jednom jedinom mjestu u Novom zavjetu niti jedan pisac ne naziva „kraljicom neba“. Stoga moramo posegnuti u Stari Zavjet koji je napisan puno prije nego što je Marija bila rođena s ciljem razotkrivanja identiteta i spoznaje odnosa Boga naspram „kraljice neba“. U knjizi proroka Jeremije koji je živio u neposredno vrijeme prije Nabukodonozorovog osvajanja Jeruzalema ( oko 600 g. pr.kr. ) nalazimo sljedeće tekstove:
"Odbacit ću vas od lica svojega kao što odbacih svu braću vašu, sve potomstvo Efrajimovo."A ti ne moli milosti za narod ovaj, ne diži glasa za njih i ne moli, ne navaljuj na me jer te neću uslišiti. Ne vidiš li što čine po gradovima judejskim i po ulicama jeruzalemskim? Djeca kupe drva, oci pale vatru, žene mijese tijesto da ispeku kolače `kraljici neba ` i lijevaju ljevanice tuđim bogovima da me pogrde. Zar mene tim pogrđuju - riječ je Jahvina - a ne sebe na svoju sramotu?"(Jeremija 7,15-19)
Tekst objašnjava događaje neposredno pred pad Jeruzalema i uništenja Hrama Božjeg kojega je sagradio Salomon. Iz teksta se jasno vidi da je Gospodin Bog gnjevan i ljut na svoj narod jer se okrenuo tuđim "bogovima" okolnih naroda i šalje posljednja upozorenja da će se njegova srdžba izliti na stanovnike Izraela ako nastave sa idolopoklonstvom. Nažalost znamo što je uslijedilo, narod se nije okrenuo od svojih grijeha i idolopoklonstva. Došla je brza kazna na Izrael u obliku Babilonskog sužanjstva i potpunog uništenja kako Hrama tako i Jeruzalema. Koliko se idolatrija i pogani kultovi duboko ukorijenila u izabrani Božji narod vidimo iz daljnjih događaja nakon uništenja Jeruzalema gdje ostatak naroda koji nije odveden u Babilonsko ropstvo odbija poslušati Božji glas preko njegova proroka Jeremije:
"I tada svi muškarci koji su znali da im žene kade tuđim bogovima, i sve nazočne žene, u velikom mnoštvu,i sav narod što življaše u zemlji egipatskoj i u Patrosu odgovoriše Jeremiji:"Riječi koje si u ime Jahvino nama objavio mi ne slušamo;naprotiv, i dalje ćemo se držati zadane riječi: kadit ćemo nebeskoj kraljici i lijevati ljevanice, kao što smo i mi i oci naši, naši kraljevi i knezovi činili u gradovima judejskim i po ulicama jeruzalemskim: tada imadosmo kruha izobila, bijasmo sretni i ne trpjesmo nikakvih nesreća. Ali otkako prestadosmo kaditi nebeskoj kraljici i lijevati joj ljevanice, u svemu smo oskudijevali i od mača i gladi pogibali. A žene rekoše: "Kad kadimo kraljici nebeskoj i lijevamo joj ljevanice, zar joj bez znanja svojih muževa pečemo kolače u obliku lika njezina i lijevamo ljevanice? Tada Jeremija svemu narodu, muškarcima i ženama, i svim ljudima koji su mu tako govorili reče:"Nije li se Jahve spomenuo i nije li ga u srce dirnuo tamjan što ste ga palili po ulicama jeruzalemskim, vi i oci vaši, vaši kraljevi, knezovi i puk zemaljski? Jahve više nije mogao podnositi zlodjela vaših i gnusoba koje počiniste, i zato se zemlja vaša pretvorila u pustoš i ruševine, u prokletstvo, bez stanovnika, kao što je i danas. Zbog toga što ste, prinoseći tamjan, zgriješili Jahvi, što Jahvina glasa ne slušaste i Jahvina se Zakona i njegovih se naredaba i svjedočanstava ne držaste, snađe vas ova nevolja, kakva je danas. Zatim reče Jeremija svemu narodu, osobito ženama: "Čujte riječ Jahvinu, svi Judejci koji ste u zemlji egipatskoj: Ovako govori Jahve nad Vojskama, Bog Izraelov: `Vi žene, ono što vaša usta obećaju, to vaše ruke moraju i izvršiti. Rekoste: `M i ćemo se tvrdo držati zavjeta što ih učinismo: kaditi kraljici nebeskoj i lijevati joj ljevanice.`Držite se samo svojih zavjeta i lijevajte revno ljevanice!Ali čujte zato riječ Jahvinu, svi vi Judejci nastanjeni u zemlji egipatskoj! Evo, zaklinjem se velikim imenom svojim,` govori Jahve. `U svoj zemlji egipatskoj nijedna usta judejska neće više izustiti mojega imena; nitko neće reći: `Živoga mi Jahve!`Evo, bdim nad njima, na nesreću, a ne na dobro njihovo: svi ljudi judejski što su u zemlji egipatskoj poginut će od mača i gladi do potpunog istrebljenja."(Jeremija 44,15-27)
Iz ovoga teksta se vidi antagonizam svemogućeg Boga i kraljice neba, a i svih ostalih poganih "bogova ". U izraelskoj povijesti koja je opisana u Bibliji vidimo da je Božji narod vrlo često okretao leđa svome Bogu i po uzoru na kannanske pogane narode prihvaćao njihove mračne "bogove"(Baal,Moloh,Marduk,Aštarta...) , običaje(rituale) koji su bili toliko mračni i poremećeni da su čak i svoju vlastitu djecu dragovoljno žrtvovali tim demonima. Ukoliko okrenemo stranice povijesti zapisane u Bibliji, neposredno nakon Potopa, kada su se ljudi počeli seliti s istoka, „...nađoše ravnicu u zemlji Šinar i naseliše se ondje”.(Post.11.2) Baš tu, u zemlji Šinar, sagrađen je bio grad Babilon, pa je ta zemlja postala poznata kao Babilonija ili kasnije Mezopotamija. Tamo su velike rijeke Eufrat i Tigris naplavile ogromne količine plodne zemlje, koja je da rovala obilne ljetine. Međutim, izgleda da je ta plodna dolina vrvjela od divljih zvijeri koje su bile neprekidna prijetnja sigurnosti njenim stanovnicima. Očigledno je da bi u takvoj situaciji svako sposoban tko bi osigurao zaštitu od divljih zvijeri bio veoma cijenjen od ljudi. Tada se na scenu javlja vjerojatno snažan i inteligentan čovjek po imenu Nimrod , koji postaje uspješan lovac divljih životinja.Biblija o tome govori: „Kuš rodi Nimroda; a on prvi bi silan na Zemlji. Bješe dobar lovac pred Gospodom; zato se kaže:Dobar lovac pred Gospodom kao Nimrod”.(Post.10.8,9) Očigledno je Nimrodov uspjeh u lovu bio razlog njegova ugleda među suvremenicima. Postao je moćnik, prvi vladar. Zadobivši utjecaj i autoritet, smislio je bolji sistem zaštite: Zašto gradove ne organizirati u carstvo? Očigledno je da je to bilo Nimrodovo razmišljanje, jer nam Biblija govori da je on i organizirao takvo carstvo. Početak njegovom carstvu bijaše Babel,i Erek,i Akad,i Kalne u zemlji Šinaru."(Post.10.10) Prvo carstvo spomenuto u Bibliji je upravo Nimrodovo carstvo. Koliko god da je napredak koji je uveo Nimrod bio dobar za njegove podanike, ipak stoji činjenica o njegovom bezbožnom vladanju. Ime Nimrod dolazi od riječi marad i znači „on se pobunio”. Hebrejska enciklopedija (The Jewish Encyclopedia) kaže da je Nimrod bio „onaj koji je naveo ljude na pobunu protiv Boga”. Poznati povjesničar Josip Flavije piše: „Nimrod je bio taj koji ih je potaknuo na vrijeđanje Boga i neposlušnost prema Njemu... on je također postepeno promijenio vladavinu u tiraniju, ne nalazeći drugi način da odvrati ljude od strahopoštovanja prema Bogu. Narod je bio spreman postupati po Nimrodovom nalogu i sagradili su kulu ne štedeći trud, ne pokazavši ni trunku nemara u poslu: i zbog mnoštva ruku zaposlenih na izgradnji kule, ona je izrasla vrlo visoko. Mjesto na kojem su gradili kulu sada se naziva Babilon." Zasnivajući svoje zaključke na podacima koji su došli do nas kroz povijest, legende i mitologiju, autor Aleksandar Hislop je detaljno opisao kako se babilonska religija razvila oko tradicija povezanim s Nimrodom, njegovom ženom Semiramidom i njenim sinom Tamuzom. Kada je Nimrod umro, prema starim zapisima, njegovo tijelo je bilo rasječeno na komade i razaslato u razne krajeve zemlje. Sličan običaj se spominje i u Bibliji. Nakon Nimrodove smrti, koja je bila oplakana u cijelom Babilonu, njegova žena Semiramida proglasila ga je bogom sunca. Kasnije, kada je rodila sina Tamuza, proglasila je to dijete Nimrod koji se ponovo rodio. Tamuzova majka je vjerojatno čula proročanstvo o Mesiji koji se treba rodit od žene, jer je to već od davnina bilo poznato. Tvrdila je da je njen sin začet na natprirodan način, te da je upravo on to obećano „potomstvo”, Spa sitelj. U religiji koja je iz toga nastala, dijete i njegova majka postali su predmet obožavanja! Nimrod je bio simbolički prikazivan i na druge načine: likovima sunca, ribama, drvećem, stubovima i životinjama. Stoljećima kasnije, apostol Pavao daje opis koji savršeno prikazuje put kojim su krenuli Babilonci." Iako su upoznali Boga, nisu ga kao Boga slavili ni zahvaljivali mu, nego su im misli postale jalove, a nerazumno srce im se pomračilo. Praveći se mudri, postali su ludi, pa su slavu besmrtnoga Boga zamijenili slikom i obličjem smrtnoga čovjeka, ptica, četveronožaca i gmizavaca. Zato ih je Bog u požudama njihovih srca prepustio nečistoći, da međusobno obeščašćuju svoja tijela.Oni su lažju zamijenili Božju istinu, pa su slavili i služili onome što je stvoreno, a ne Stvoritelju koji je blagoslovljen u vjekove. Amen"(Rim.1.21-25).
Taj sistem idolopoklonstva proširio se iz Babilona na sve narode, jer su upravo iz Babilona ljudi bili raseljeni po svojoj Zemlji (o tome postoji izvještaj u Bibliji, Postanak,11:9). Kada su otišli iz Babilona, sa sobom su ponijeli i ideju obožavanja majke i djeteta, razne misterijske simbole. Svjetski putnik, analitički povjesničar Herodot, svjedoči o prisutnosti te mistične religije i njenih obreda u brojnim zemljama tadašnjeg svijeta, pa spominje kako je Babilon bio prvobitni izvor iz koga su potekli svi sistemi idolopoklonstva. Bunsen tvrdi da egipatski religijski sistem također potiče iz Azije i „drevnog carstva u Babelu” (Babilonu). U svom poznatom djelu "Nineveh and its Remains" (Niniva i njeni ostaci), Lejard navodi da posjedujemo zajedničko svjedočanstvo religijske i svjetovne povijest. Idolopoklonstvo koje je nastalo na području Babilonije je najs tariji sistem od svih religijskih sistema. Ove povjesničare je Hislop citirao u svom djelu.
Poznato je da je Rim, kada je postao svjetsko carstvo, u svoj sistem asimilirao božanstva i religije iz raznih poganskih zemalja nad kojima je vladao. Kako je Babilon bio izvor mnogobožačke religije u tim zemljama, jasno nam je da je rana religija poganskog Rima bila zapravo babilonska religija koja se u zahvaćenim zemljama, razvila u različite oblike sa različitim imenima. Imajući to na umu, zapazimo da je upravo u vrijeme kada je Rim vladao svijetom bio rođen, umro i uskrsnuo Isus Krist - po Bibliji istinski Spasitelj. Uznesavši se na nebo, poslao je Svetog Duha i osnovao novozavjetnu Crkvu na zemlji. Čitajući biblijsku knjigu Djela apostolska možemo uočiti kako je u to vrijeme Bog obilno blagoslovio svoj narod. Mnoštvo ljudi je pristupilo Crkvi - pravoj Crkvi. Bog je svojoj riječi dao potvrdu velikim znacima i čudima. Istinsko kršćanstvo, vođeno Svetim Duhom, proširilo se svijetom poput prerijskog požara. Zaposjelo je planine i prebrodilo mora, drhtali su carevi i tirani. Za prve kršćane je rečeno da su preokrenuli svijet naglavačke - tolika je bila snaga njihove poruke i Duha. Međutim, ubrzo su se pojavili pojedinci koji su sebe uzdizali za „gospodare” nad Božjim narodom, umjesto da to prepuste Svetome Duhu. Umjesto pobjeđivanje „duhom i istinom”, kao u početku, ljudi su počeli unosit u Crkvu svoje vlastite ideje i metode. Čak i u rano doba Crkve, kada se tek pisao Novi zavjet, postojali su pokušaji da se poganski običaji pripoje kršćanstvu. Apostol Pavao u njegovo vrijeme spominje „tajnu bezakonja” koja je već bila na djelu. Najavljuje „otpad”, neki će „otpasti od vjere i pristati uz prevarne duhove i đavolske nauke”- lažna mnogobožačka učenja. U isto vrijeme Juda piše poslanicu u kojoj opominje ljude na borbu, za vjeru ko ja je jedanput zauvijek predana svetima”, jer su se uvukli „neki ljudi” koji su pokušavali unijeti elemente koji nisu bili dio prave vjere. Kršćanstvo se našlo „licem u lice“ s babilonskom mnogobožačkom religijom, koja je bila u različitim oblicima ukorijenjena širom Rimskog carstva. Rani kršćani su odbijali imati bilo što zajedničko s njenim običajima i vjerovanjima. To je bio jedan od razloga zbog kojeg su postali predmet okrutnih progonstava. Mnogi su, na temelju lažnih optužbi bacani lavovima, spaljivani na lomačama, i bili mučeni, ubijani na razne druge načine. Međutim, u 4. stoljeću su započele velike promjene - rimski car je postao pristalica kršćanstva. Carstvom je prenesena imperatorova naredba o prekidu progona kršćana. Biskupima je ukazana velika čast, a Crkva je počela prihvaćati svjetovno priznanje i vlast. Međutim, za sve to je trebalo platiti visoku cijen u. Sa mnogobožačkom religijom je napravljen niz kompromisa. Umjesto da Crkva bude odvojena od svijeta, ona je postala dio ovog svjetskog političkog sistema. Ukazavši joj naklonost, car je zahtijevao vodeću ulogu u Crkvi, budući da je u poganstvu vladalo uvjerenje da su vladari božji namjesnici ili čak i sama božanstva. Od tog trenutka, posebno u Rimu, u kršćanstvo ulaze razni mnogobožački običaji. Jedan od najizrazitijih primjera koji pokazuje kako babilonska mnogobožačka religija traje do našeg vremena, može se vidjeti u načinu na koji je Rimska crkva uvela poštovanje Marije po ugledu na drevno obožavanje boginje Majke. Priča o majci i djetetu je bila veoma poznata u drevnom Babilonu. Brojni babilonski spomenici prikazuju boginju Majku Semiramidu, s djetetom Tamuzom na rukama. Kad su se Babilonci raširili po raznim dijelovima svijeta, sa sobom su ponijeli i običaj obožavanja „božanske majke” i njenog djetet a. To objašnjava zašto su mnogi narodi prakticirali neki oblik obožavanja majke i djeteta, stoljećima prije nego što se rodio pravi Spasitelj, Isus Krist. U različitim zemljama gdje se to obožavanje proširilo, „majka i dijete” su bili nazivani različitim imenima jer, sjetimo se, u Babelu (Babilonu) su nastali različiti jezici. Tako Kinezi imaju boginju majku koju zovu Šingmu ili „Sveta Majka”. Prikazivana je s djetetom na rukama i zracima slave oko glave. Stari Germani su obožavali djevicu Hertu, koja je također bila prikazivana s djetetom na rukama. Skandinavci su je nazivali Disa, Etrurci Nutria, a među druidima je bila
obožavana pod imenom Virgo Patitura ili „Majka Božja”.Grcima je boginja Majka bila poznata pod imenom Afrodita ili Ceres, Sumercima Nana, a svojim obožavateljima u starom Rimu kao Venera ili Fortuna, a njeno dijete kao Jupiter. Stoljećima su Isi, „Velika boginja” i njeno dijete Isvara bili obožavani u Indiji gdje su im podizani hramovi. U Aziji je majka bila poznata kao Kibela, a dijete kao Deious. „Ali bez obzira na njeno ime ili mjesto”, govori jedan pisac, ona je bila Baalova žena, djevičanska kraljica neba, koja je rodila plod, iako nikada nije začela. ”Kada su se Izraelci odmetnuli od Boga, također su se okaljali obožavanjem boginje Majke. O tome čitamo u Knjizi o sucima 2:13: „Ostaviše Gospoda i služiše Balu i Astaroti.”Astarota ili Aštoret je ime pod kojim je boginja Majka bila poznata izraelskom narodu. Žalosno je i pomisliti da su oni koji su poznavali pravoga Boga otišli od njega i obožavali neznabožačku „majku”. Ipak, upravo to je ono što su uvijek iznova činili. Jedan od naziva pod kojim je ova boginja bila poznata među njima bio je „Kraljica neba". U gradu Efezu je „velika majka” bila poznata kao Dijana. (Artemid a, Artemis) Njen hram u tom gradu je bio jedno od sedam velikih čuda antičkog svijeta. Međutim, ona nije bila obožavana samo u Efezu, već i u cijeloj Aziji i tadašnjem poznatom svijetu.
U Egiptu su je nazivali Izida, a njeno dijete Horus. Egipatski religijski spomenici često je prikazuju s djetetom Horusom koje sjedi u njenom krilu. To lažno bogosluženje koje se proširilo iz Babilona među ostale narode pod različitim imenima i oblicima, konačno se učvrstilo u Rimu i širom Rimskog carstva. Jedan poznati pisac na sljedeći način govori o tom razdoblju: „Obožavanje Velike Majke... bilo je vrlo popularno u Rimskom carstvu. Natpisi pokazuju da su njih dvoje (majka i dijete) primali božanske počasti... ne samo u Italiji (posebno u Rimu) već također i u provincijama, naročito u Africi, Španjolskoj, Portugalu, Francuskoj, Njemačkoj i Bugarskoj”.
Isus Krist je utemeljio pravu novozavjetnu Crkvu baš u to doba kad je ob ožavanje „božanske majke” bilo posebno izraženo. Nažalost, u trećem i četvrtom stoljeću počelo je udaljavanje od prvobitne vjere. Crkva je počela tonut u apostazu, na koju su apostoli pravovremeno upozoravali. U tom periodu je mnogo poganskih elemenata bilo pridodano kršćanstvu. U tu takozvanu „crkvu” bili su primani neobraćeni pogani, u brojnim slučajevima im je bilo dopušteno da nastave s prakticiranjem mnogih svojih mnogobožačkih obreda i običaja, uglavnom s malo izmjena i ograničenja, da bi njihova uvjerenja izgledala što sličnija kršćanskoj nauci. Jedan od najboljih primjera takvog preuzimanja elemenata iz poganske religije je dozvoljavanje zvanične crkve da se nastavi obožavanje boginje Majke - s nekim manjim izmjenama i uz novo ime. Kao što smo rekli, mnogi pogani su bili privučeni kršćanstvu, ali je njihovo obožavanje boginje Majke bilo toliko ukorijenjeno da nipošto nisu htjeli to napustit. Crkvene vođe su uvidjele da bi ako u kršćanstvu pronađu sličnosti sa obožavanjem boginje Majke uvelike mogli uvećati broj vjernika. Tko bi mogao nadomjestit „veliku majku” iz poganske religije? Naravno, najlogičniji izbor je predstavljala Marija, Isusova majka. Zašto ne dopustiti ljudima nastaviti s klanjanjem i molitvama boginji Majci, ako je nazivaju Marijom umjesto imena pod kojima je do tada bila poznata. su tako razmišljali, jer je upravo to ono što se dogodilo. Postepeno, bogoslužje koje je bilo povezano s poganskom „majkom” bilo je preneseno na Mariju. Međutim, obožavanje Marije nije bilo dio izvorne kršćanske vjere. Isusova majka Marija bila posvećena i pobožna žena, posebno izabrana ponesti tijelo Spasitelja, ali ipak, nijedan od apostola, a ni sam Isus, nisu ni nagovijestili ideju da Mariju treba na poseban način poštovati ili obožavati. Kako to Enciklopedija Britanica navodi, na Mariju nije stavljan nikakav naglasak tokom prvih vjekova postojanja Crkve.Ta činjenica je priznata i od strane Katoličke enciklopedije (The Catholic Encyclopedia):„Služba Našoj Blaženoj Gospi... treba se po smatrati kao praktična primjena doktrine Zajedništva Svetih. Očigledno je da ta doktrina, barem eksplicitno, nije sadržana u ranijim formama Apostolskog Vjerovanja (Kreda), pa nas ne treba iznenaditi što u prvim stoljećima kršćanstva ne susrećemo nikakve jasne tragove kulta Blažene Djevice - poštovanje Marije dio je kasnijeg razvoja.”
Tek u Konstantinovo doba, u početku četvrtog stoljeća, Mariju su počeli smatrati nekom vrstom božanstva. Čak i crkva je u tom razdoblju sa negodovanjem gledala na takav oblik obožavanja, što je evidentno prema Epifaniju (403. god.), koji je optužio neke osobe iz Trakije, Arabije i mnogih drugih mjesta da obožavaju Mariju kao božanstvo i prinose joj kolače u njenom hramu. „Njoj treba iskazati čast”, rekao je Epifanije, „ali neka se nitko ne klanja Mariji.” Međutim, ne samo da se u instituciji koja je danas poznata kao Rimokatolička crkva tolerira to obožavanje, već je postalo dio službene nauke na koncilu u Efezu 431. godine. U Efezu!? Upravo u tom gradu je od pamtivijeka Dijana obožavana kao boginja djevičanstva i majčinstva! Ona je predstavljala prirodne sile plodnosti, pa je zbog toga bila prikazivana s mnoštvom grudi. Glava joj je bila ukra šena krunom u obliku kule, simbolom Babilonske kule. Kad ljudi stoljećima prakticiraju neku vjeru, onda se teško iste odreknu. Tako su razmišljale i crkvene vođe u Efezu u vrijeme kada je crkva počela zalazit u krivovjerje. Mislili su da bi mogli pridobiti više obraćenika ako im dozvole zadržati svoja vjerovanja u vezi s boginjom Majkom, ako se nađe mogućnost stopiti ih s kršćanstvom, iskoristivši Marijino ime. Međutim, to nije bio Božji način. U vrijeme kad je Pavao boravio u Efezu, s mnogobožačkom religijom nisu bili pravljeni nikakvi kompromisi. Ljudi su se obraćali Bogu i nakon toga uništavali kipove boginje koji su bili u njihovom vlasništvu.
Tragično je da je efeška crkva u kasnijim stoljećima napravila kompromis i prihvatila jedan oblik obožavanja boginje Majke, koji je na kraju i koncil u Efesu učinio djelom službene nauke crkve! Koliko je samo u toj odluci očigledan poganski utjecaj. Sljedeći pokazatelj da se poštovanje Marije razvilo iz nekadašnjeg obožavanja boginje Majke, nalazimo u nazivima koji su joj dati. Marija se često naziva Madona. Prema autoru Hislopu, taj izraz je prijevod jednog od imena pod kojim je bila poznata babilonska boginja. Kada je proglašen božanstvom, Nimrod je postao poznat kao Baal; tada je ime njegove žene, ženskog božanstva, ekvivalent od Baalti, ženskog oblika imena Baal. Taj naziv ne znači ništa drugo nego „Moja Gospa”! U latinskom jeziku ima oblik Mea Domina, što je u talijanskom izobličeno u poznati naziv Madonna! Među Feničanima je bogi nja Majka bila poznata kao Morska Gospa pa se čak i to ime daje Mariji, iako ona nema nikakve veze s morem. Sveto Pismo govori o postojanju samo jednog posrednika između Boga i ljudi, „čovjek Isus Krist”. Ipak, rimokatolicizam uči da je Marija također „posrednik”. Molitve Mariji igraju vrlo važnu ulogu u katoličkom bogoslužju. U Svetom pismu svakako ne postoji osnova za tu praksu, a vrlo dobro je poznato da taj koncept nije stran vjerovanjima povezanim s boginjom Majkom. Jedno od njenih imena je bilo i Mylitta, što znači posrednica. Marija se često naziva i „kraljicom neba”, iako Isusova majka Marija nije kraljica neba. „Nebeska kraljica” je bilo ime boginje Majke koja je obožavana stoljećima prije Marijinog rođenja. Jedno od imena pod kojim je bila poznata Izida bilo je Majka Božja. Kasnije su aleksandrijski teolozi to ime dali Mariji. Ona je, svakako, bila Isusova Majka, ali samo u smislu njegove lj udske prirode. Originalno značenje imena Majka Božja je nešto više od toga. To ime implicira uzvišen, glorificiran položaj Majke u odnosu na Isusa, a rimokatolici su podučavani Mariju smatrati upravo takvom.
Lik boginje Majke s djetetom na rukama bio je toliko snažno urezan u pogansku misao da je u vrijeme otpada od biblijske vjere, prema navodu jednog autora, „drevni portret boginje Izide i djeteta Horusa napokon bio prihvaćen, ne samo u shvaćanju naroda, već i putem formalnog biskupskog odobrenja - kao portret Djevice i njenog djeteta.” Izida i njeno dijete često su bili prikazivani u okviru od cvijeća, a to je, također, i praksa vezana uz Mariju, što je dobro znano onima koji su proučavali srednjovjekovnu umjetnost. Astarota, feničanska boginja plodnosti, povezivana je s polumjesecom Izida, egipatska boginja plodnosti, prikazivana je kako stoji na polumjesecu sa zvijezdama koje joj okružuju glavu. U crkvama širom Europe postoje Marijine slike na kojima je prikazana na potpuno identičan način. Na brojne načine vođe pale crkve su pokušavale Mariju učiniti nalikom na pogansku boginju i uzdignuti je na nivo božanstva. Kao što su pogani imali kipove boginje, tako se počelo sa izrađivanjem Marijinih kipova. Ne samo to, u nekim slučajevima su baš ti isti kipovi koji su bili obožavani kao Izida s djetetom, jednostavno bili preimenovani u Mariju i dijete Krista. „Kada je kršćanstvo trijumfiralo ”, govori jedan autor, „te slike i kipovi su postali prikazi Madone i djeteta, bez ikakvog prekida u kontinuitetu: u stvari, nema arheologa koji bi nam danas mogao reći da li neki od tih objekata obožavanja predstavlja jedno ili drugo.” Mnogi od tih preimenovanih kipova nosili su krune i bili nakićeni draguljima, na potpuno isti način kao i kipovi hinduskih ili egipatskih djevica. Međutim, Isusova majka Marija nije bila bogata. Odakle onda dolaze ti dragulji i krune koje možemo vidjeti na kipovima koji navodno nju predstavljaju? Putem nekih vrlo očiglednih i nekih drugih manje ili više prikrivenih kompromisa, obožavanje drevne „majke” produžilo se pod okriljem pale crkve, pri čemu su dotadašnja imena samo zamijenjena Marijinim imenom. Možda najveći dokaz za obožavanje Marije razvilo se iz nekadašnjeg kulta poganske boginje Majke, nalazimo u činjenici da je u poganskoj religiji majka bila obožavana u jednakoj mjeri kao i njen sin, pa i više od njega. Ta činjenica je glavni ključ za rješavanje zagonetke tko je zapravo onda ta „kraljica neba.“ Istinsko kršćanstvo uči da je Gospod Isus, i samo On put, istina i život; samo On može oprostiti grijehe; samo je On živio životom koji nikad nije bio umrljan grijehom i da je On taj koga trebamo slaviti i obožavati, a nipošto njegova majka. Međutim, rimokatolicizam na mnoge načine uzvisuje i Majku, pokazujući tako da je poganstvo izvršilo ogroman utjecaj na njega i uvukao se duboko pod kožu.
Za kraj citirati ću apostola Pavla koji kaže sljedeće:
Čudim se da od Onoga koji vas pozva na milost Kristovu tako brzo prelazite na neko drugo evanđelje,
koje uostalom i ne postoji. Postoje samo neki koji vas zbunjuju i hoće prevratiti evanđelje Kristovo.
Ali kad bismo vam mi, ili kad bi vam anđeo s neba navješćivao neko evanđelje mimo onoga koje vam mi navijestismo, neka je proklet!
Što smo već rekli, to sad i ponavljam: navješćuje li vam tko neko evanđelje mimo onoga koje primiste, neka je proklet.
Doista, nastojim li ovo pridobiti ljude ili Boga? Ili idem li za tim da ljudima ugodim? Kad bih sveudilj nastojao ljudima ugađati, ne bih bio Kristov sluga.
Obznanjujem vam, braćo: evanđelje koje sam navješćivao nije od ljudi,
niti ga ja od kojeg čovjeka primih ili naučih, nego objavom Isusa Krista. (Galaćanima 1.6-12)
02.08.2014. u 00:34 | 0 Komentara | Print | # | ^
